Edit Glavurtić | Mijenja se naš svijet

Kolovoz se neprimjetno ulio u rujan, i da jučer na zidnom kalendaru (ne mogu se izliječiti od tog staromodnog oblika mjerenja vremena), nisam okrenula novi list ne bih primijetila nikakvu razliku. Sunce i dalje nesmiljeno žeže, dani su vrući, a olakšanje ne donosi ni noć, jedino što ujutro prije šest nema onog jasnog svjetla, i sunce izlazi kasnije. Prije nekoliko dana išli smo Dario i ja po nekom poslu na Glavni kolodvor, i dok je on obavljao svoje na šalteru, ja sam iskoristila priliku da izađem na peron, jer dugo nisam bila na kolodvoru. Deset sati ujutro, upravo su najavljivali polazak vlaka, a peron gotovo prazan. U trenutku mi se u flešbeku vratila slika istog ovog prostora iz kasnih sedamdesetih i početka osamdesetih, danonoćnog meteža na peronima, beskonačnih redova na šalterima, perona i čekaonica zakrčenih golemim ruksacima i koferima, i ljudima koji dočekuju, ispraćaju, putuju.

 

Hrvatske željeznice su jedno posebno iskustvo, i moglo bi se ispričati dosta neobičnih i bizarnih priča, no s obzirom da već dugo nisam korisnica njihovih usluga, priče bi bile iz druge ruke pa je bolje da ih prepustim nekom upućenijem. Mene je, dok sam stajala i gledala kako se vlak udaljava, obuzela jednostavna nostalgija za onim nekadašnjim šarenilom i životnošću, uobičajenim prizorima s kolodvora sedamdesetih i osamdesetih. Znam da takvo što više ne mogu doživjeti čak ni kad bi naši vlakovi vozili onako kako dolikuje 21. stoljeću i zemlji koja je članica EU, a ne mogu zato jer ti prizori pripadaju prošlom svršenom vremenu. Od tada do danas promijenio se stil života, promijenile su se politike, društvena uređenja i financijske prilike pa sad ljudi svoje karte kupuju online, a na ljetovanja putuju automobilima i avionima. Nezamisliv je (nekad uobičajen i svakodnevan) prizor četveročlane obitelji iz Slavonije koja je sa svom prtljagom potrebnom za 14 dana ljetovanja, na put prema moru krenula vlakom.

 

I turizam je danas drugačiji, umjesto ljudi koji su se svake godine (često i desetljećima), vraćali u isto mjesto da odmor provedu u privatnom smještaju kod domaćina s kojima su se u međuvremenu uvelike sprijateljili, sad imamo velike ljetne migracije, goste kojima nitko ne pamti ime, koji apartmane rezerviraju internetom, i tijekom ljeta nerijetko mijenjaju nekoliko odredišta. Stari slikoviti zimmer frei turizam ostao je šarena živopisna točka naših malih dalmatinskih mjesta, detalj vremena koje je prohujalo i neće se vratiti. Čime sam napokon dotaknula glavnu temu mojih poslijepodnevnih mozganja uz kavu, a to su promjene koje se događaju ubrzano i neprimjetno, i svjesni smo ih tek kad određeni prizor, vizuru ili situaciju više ne prepoznajemo. 

 

Evo jednog primjera: u Dalmaciji mog djetinjstva živjelo se skromno, otočani su većinom navigavali, onaj tko je imao uvjete bavio se turizmom, dok je na kopnu bilo više mogućnosti i ljudi su se mogli zaposliti u škveru ili u tvornici. Nije to više bilo gladno ratno vrijeme kad je moj dide vadio iz mora kamen da skuha juhu, ali je i dalje svega nedostajalo, i moralo se dobro odmjeriti i paziti na svaku kap vode i svaku žlicu manistre. Na sjeveru je bilo sasvim drugačije, tamo je u izobilju bilo bijelog kruha i mesa, masti, kolača, voća i vode, jer je Slavonija oduvijek bila bogata, i govorilo se da bi i dugme niklo, kad bi ga u tu plodnu crnicu posadili, za razliku od dalmatinskog škrtog krša na kojem je trebalo paziti gdje ćeš zabosti motiku. Te dvije priče, sjeverna i južna, oduvijek su se u tolikoj mjeri razlikovale da bi bilo lakše nabrojiti razlike nego dodirne točke. 

 

Onda su se u posljednjih nekoliko desetljeća dogodile promjene o kakvima nitko nije mogao ni sanjati. Zahvaljujući lošoj politici, opustjela je plodna i rodna Slavonija, a ljudi su za poslom otišli u Njemačku, Austriju, Irsku. Mnoge su kuće ostale prazne, sela polako izumiru, život iz njih nestaje. Tko je ikada mogao pomisliti da bi se takva nesreća mogla dogoditi regiji u koju su nakon velikog rata kolonizirali ljude iz nerazvijenog, sirotinjskog dalmatinskog zaleđa, Like, Hercegovine i Crne Gore? I dok Slavoniju njeni ljudi napuštaju, Dalmacija se, zahvaljujući turizmu izgradila, betonizirala, i puca po šavovima. Svaki kvadratni metar vrijedi zlata i vrijedan je da se oko njega ratuje, a situacija obećava: broje se dolasci i noćenja, čini se da je budućnost dobra i da će dogodine sve biti još bolje.

 

Ipak, priča iz Slavonije govori da ništa nije ni stalno ni trajno, ma kako u jednom trenutku obećavalo. Tko može reći hoće li Dalmacija i za 20 godina biti poželjno odredište? Živimo u vremenu ubrzanih klimatskih promjena, posljedice osjećamo svi. Već dugo nismo imali pravu zimu, snijega se više i ne sjećamo, a ljeta su sve toplija i duža. Hoćemo li imati dovoljno vode? Kako ćemo zbrinuti toliko dodatno smeće? Što će biti s gradovima i mjestima koja žive isključivo ljeti, od turizma, a zimi su sablasno prazna? Je li "prvi, drugi ili treći red do mora" zaista garancija za dobru i sigurnu budućnost, kad garancija nije mogla biti ni sva ona plodna slavonska crnica koja je stoljećima hranila naraštaje? Hoće li razmaženi Evropljani naviknuti na klimatizirane prostore za 10 ili 20 godina umjesto pretoplog Mediterana za svoje godišnje odmore radije birati planine i sjeverna mora? Ne znam, i ne bih se usudila kladiti da neće. Zapravo, ne bih se usudila kladiti ni u što, jer ako se ovako nešto nezamislivo moglo dogoditi Slavoniji, svugdje i svakome može se dogoditi doslovno sve. 

 

U priči koja nema nikakav zaključak ni poantu, neprestano mi se vraća prizor praznog perona zagrebačkog Glavnog kolodvora. Povremeno prhne kakav golub, zazviždi otpremnik, a glas s razglasa najavi odlazak ili dolazak vlaka. Sedamdesetih nezamislivo, a danas stvarno, kao što za desetak godina stvarno može postati ono što je danas nezamislivo. U oba smjera, s oba predznaka. Nema stajanja na mjestu, sve je podložno promjeni, čovjek se više ni na što ne može osloniti kao na sigurno. Počevši od godišnjih doba, pa nadalje.