1.
Nakon trogodišnje nestabilne ljubavne veze koja je okončana mučnim i jetkim eskapadama, s urušenim samopouzdanjem i narušenim zdravljem – a nakon naprasitog „bijega“ dragoga drugoj, očito već rascvjetaloj vezi – Rea je odlučila preboljeti emocionalnu i inspirativnu književnu krizu odlaskom u osamu u jednu od drvenih koliba koje su se iznajmljivale u dubokim goranskim šumama.
2.
Vozeći se satima kroza tmaste crnogorične predjele, s rijetkim predasima na bizarnim ruiniranim stajalištima; držeći se šturih orijentacijskih uputa navedenih u oglasu – Rea je pri kraju drumska zavojita puta konačno ugledala oronuli plakat koji je crvenim strelicama upućivao na zacrtano odredište.
3.
Tek što je zašla u idiličan cirkularni tok oko povelika tirkiznog jezera – osjetila je blagu navalu jeze, tek lagani srh neugode doista neobjašnjiva poriva…
Taj neugodni osjet namah je zamro kada je kraj svježe obojane kolibe od smrekova drva zapazila naočita crnoputa mladića koji joj je energičnim pokretima signalizirao mjesto gdje da parkira automobil.
Nakon kurtoazna upoznavanja i detaljna opisa predjela koji okružuju drvenjare - Iwan je provede duž dražesna ruralna interijera koji je odisao mirisom smole i zračio naročitim fluidnim svjetlom koje se u tankim zrakama lomilo i mreškalo na drvenu namještaju poput raspete zlaćane mreže.
4.
„Znaš“, prozbori Iwan, „ja sam pazikuća – no, praktički sam „Katica za sve, pa ako ti bilo što zatreba slobodno me nazovi u bilo koje doba dana ili noći; jer želim biti danonoćno na dispoziciji tako krasnoj dami“.
Rei se njegov nametljivo laskav ton nije dopao ali nije željela već prvoga dana obznaniti i očitovati svoju razdraženost, mrzovolju, ranjivost i bezvoljnost jer je instinktivno pretpostavila da bi taj stranac mogao biti eventualni predator a takvi uvijek nanjuše smalaksalu žrtvu. Bez obzira na to što je Iwan bio ugodne vanjštine i uljudnih i korektnih replika – Rei se učinilo da cijelom pojavom isijava negativnu odbojnu energiju; koja gotovo bolećivo prebiva u sumornoj noti olovnog sivila u zastakljenim očima i nervozno se koprca u nesnosno nespretnim kretnjama ruku koje su nervozno zapinjale o džepove hlača ili pak uzrujano i besmisleno lamatale prostorom – nalik na smušene, ustrašene i srdite ptice koje ne znaju gdje bi sletjele.
5.
U eteričnu interijeru dvosobne kolibice, Rea je nakon nemirno prospavane noći (sve se prve noći loše spavaju), stvorila ugodan radni kutak i nakon popijene jutarnje kave započela s pisanjem.
Da, ovih mjesec dana je krajnji rok za oblikovanje kratke priče za respektabilan časopis i hitno je morala smoći inspiraciju i motivaciju za uspješan uradak jer je nakon ljubavna brodoloma ostala prikraćena i za financijsku stabilnost.
Pisat će o sebi i svojoj trenutačnoj mračnoj fazi budući da joj za takvu fabulu nije trebala naročita imaginacija jer je sama bila izvorištem nepatvorene „priče“.
6.
Svakoga jutra, već oko šest sati izjurila bi iz drvenjare, te se najprije na malenu trijemu duboko nadisala oštra ozona, a potom protrčala deset krugova uokol' jezerca te tako osvježena nastavila s pisanjem. Kako je pisanje upravo glatko teklo i sve je vodilo tome da će priča biti realizirana i prije zacrtana roka, Rea si je s vremenom priuštila i svakodnevno polusatno plivanje u jezeru taložeći u se krepak osjećaj blagotvornosti svježine jezerske vode.
Bijaše rujan, voda je cijelo ljeto usisavala toplotu vrelih mjeseci i djelovala je silno ljekovita za tijelo, um i dušu…
7.
Jednoga dana, po povratku s trčanja, Rea osjeti neobičan miris koji je opojno lelujao sobom, preplavljujući moćnim intenzitetom aromatičnih molekula svaki kutak kolibice.
Nije pridavala previše pozornosti tom iznenadnom začudnom opažaju, smatrajući da dolazi od isparavanja finih eteričnih smola iz prirodnih oblica - no kako se ista stvar ponavljala svakog sljedećeg dana - počeše je kopkati strahovi i mučiti dvojbe da se nešto sumnjivo događa za vrijeme njena izbivanja iz kolibe.
Naime, ključ je jedino imao pazikuća, stoga je nazvala Iwana da, za svaki slučaj, otkloni svoje možebitno smiješne sumnje.
8.
Iwan je rezolutno odbacio ikakvu mogućnost da netko drugi ulazi u prostore mimo nje – te je osjetno zatečen razdražljivim i frustriranim tonom najavio svoj promptni dolazak „u obilazak“ kolibe.
Čim je ušao u hodnik, Reu je zapljusnula Iwanova mrzovoljnost i uzrujanost ali i spoznaja da je kao nenadani val nadošao identičan oblak parfema kakav je danomice zatjecala u kući, koji bje naročito izražen i zgusnut u radnoj sobi.
Shvatila je da je lakomisleno ostavljala svoju životnu „priču“ na računalu, nepohranjenu pod lozinkom; dakle: ako je Iwan čitao njezine bilješke, upućen je u njezin krhak i nestabilan ćutilni status … te ju je istoga časa gromovito prenerazila ta užasna spoznaja!
9.
Suočivši ga sa stotinom provokativnih pitanja, Iwan nakon mlaka poricanja priznade da je čitao njene zapise i da se silno zaljubio u njezinu nasušnu potrebu da bude voljena te će joj on nadalje pružati i pružiti bezuvjetnu ljubav kakvu i zaslužuje.
Reu je zapanjila odlučnost kojom je istupio u neželjenu izljevu nametljive „simpatije“ i puna bijesa (protkana strahom) odbrusi mu mucajući da je u njenim očima samo jadnik koji je jalovo umislio da ona išta osjeća za njega; da joj više ne dosađuje svojom nametljivošću; te da je ovčas čvrsto odlučila otići natrag u grad, svakako prije no što zanoća.
10.
Iwan je superiorno odmjeri podsmješljivim pogledom te zausti: „Užasno si umišljena i bahata, no nesretna i slatka u lažnoj „moći“; ali nije čudno da si bezdušno ostavljena – no ja te i takvu volim i imat ću te uza se zauvijek jer vjerujem da u tebi prebiva silna potreba za iskrenom i bezuvjetnom ljubavi; naime, čitajući tvoje zapise uvidio sam da sam baš ja osoba stvorena za izlječenje tvoje osamljenosti i očaja te ću ti obilato pružiti bezuvjetnu odanost!“
Rea je sada već u vidnoj panici pohitala prema izlaznim vratima; u vrtlogu bespomoćnosti i gnjeva refleksno je počela tražiti ključ za auto, jureći sobama, pomičući namještaj, zavirujući u pretince, zakutke, ladice… ali na svoj užas, nigdje ga ne mogaše pronaći!
Ovakvom agresivno nametnutom rađanju posesivnosti nije se nadala niti je nije željela makar je o povjerenju i vjernosti itekako žudjela u bivšoj nesretnoj vezi.
11.
Sljedećih tjedana Iwan je nije ostavljao samu ni na sekundu. Uselio se u hipu, praktički jednim ruksakom i panično i manično je pratio i na trčanje i na kupanje; njezina se svakodnevica pretvorila u vječito uhođenje, vrebanje i kontrolu, gotovo fluidnu torturu koju je Iwan bezdušno provodio nad njom. Cijelo to vrijeme udvoje, Rea je očajnički pokušavala stalnim svađama i mrzovoljom omrznuti Iwanu – no, on je u maniri prekaljena predatora uživao u njezinu batrganju i koprcanju; svjestan da je na sigurno sakrio sve ključeve…
Neprekidno joj je nametao izjave da je nesvjesno zaljubljena u njega te da je posvema besmislena njena maštarija da će iz kolibe pobjeći pješice - jer je do najbližega mjestašca tridesetak kilometara po šumi te da će zasigurno zaglaviti u bespućima divljeg krajolika.
12.
Budući da je Reino prinudno zatočeništvo trajalo sada već dulje od mjesec dana, u histeričnu, grozničavu, grčevitu i bjesomučnu traženju izlaza iz nezavidne situacije - sinu joj ideja da će prokušanim ženskim lukavstvom od nemoćne žrtve postati ona koja diktira situaciju, te da će glumeći novorođenu ljubav steći Iwanovo povjerenje a time i omekšati i osujetiti njegov oprez i kontrolu.
Iz dana u dan gradila je piramidu tobožnjih „iskrenih“ osjećaja i u malenim mu dozama davala do znanja da je shvatila da je on najbolje što joj se dogodilo u životu i da pristaje na suživot s njime u ovoj divnoj inspirativnoj divljini. Istovremeno je u trenucima njegovih malih nekoncentracija panično tražila ključeve automobila i konačno ih napipala zalijepljene ispod radnoga stola.
13.
Nestrpljivo je čekala da se odigra scenarij zamišljene ključne večere; uzdajući se u instinkt pogodna trenutka u kojem će slaviti „svoju ljubav“ i nazdraviti finim crnim vinom obećavajućoj budućnosti udvoje – no, potajice je iz svojih tabletica za spavanje skupljala pozamašnu količinu bijeloga sedativa koji će neopazice u kovitlacu lažne strasti uliti „dragome“ u vino.
14.
Sljedećega jutra Iwan se probudio mamuran i otežale glave, s nejasnim i mutnim osjećajem da je nešto opako pošlo po zlu.
Ulazeću u kuhinju zapazi neoprane prazne čaše od crnoga vina i namah mu u trenu lucidnosti sinu spoznaja da je grubo i opet, već treći put - izigran! „Ipak je pobjegla nezahvalna kučka!?“, zaurlao je svom silinom bijesno bacivši čaše u stakleni prozor.
„Kako li su proklete sve te djevojke koje me nasamare“, promrmlja ojađeno Iwan… dođe mi da ih sve utopim u prokletom jezeru…
Istoga mu časka zazvoni telefon i on začuje ljupki glasić: „Halo, ovdje Sara. Vidim da iznajmljujete kolibe, dolazim za nekoliko sati, molim, dočekajte me da mi predate ključ“.
15.
„Aha“, pomisli Iwan, „vrijeme je da sljedećoj, za svaki slučaj, odmah bacim ključeve u jezero“…
ŠIFRA: TENERIFE7654
Nakon trogodišnje nestabilne ljubavne veze koja je okončana mučnim i jetkim eskapadama, s urušenim samopouzdanjem i narušenim zdravljem – a nakon naprasitog „bijega“ dragoga drugoj, očito već rascvjetaloj vezi – Rea je odlučila preboljeti emocionalnu i inspirativnu književnu krizu odlaskom u osamu u jednu od drvenih koliba koje su se iznajmljivale u dubokim goranskim šumama.
2.
Vozeći se satima kroza tmaste crnogorične predjele, s rijetkim predasima na bizarnim ruiniranim stajalištima; držeći se šturih orijentacijskih uputa navedenih u oglasu – Rea je pri kraju drumska zavojita puta konačno ugledala oronuli plakat koji je crvenim strelicama upućivao na zacrtano odredište.
3.
Tek što je zašla u idiličan cirkularni tok oko povelika tirkiznog jezera – osjetila je blagu navalu jeze, tek lagani srh neugode doista neobjašnjiva poriva…
Taj neugodni osjet namah je zamro kada je kraj svježe obojane kolibe od smrekova drva zapazila naočita crnoputa mladića koji joj je energičnim pokretima signalizirao mjesto gdje da parkira automobil.
Nakon kurtoazna upoznavanja i detaljna opisa predjela koji okružuju drvenjare - Iwan je provede duž dražesna ruralna interijera koji je odisao mirisom smole i zračio naročitim fluidnim svjetlom koje se u tankim zrakama lomilo i mreškalo na drvenu namještaju poput raspete zlaćane mreže.
4.
„Znaš“, prozbori Iwan, „ja sam pazikuća – no, praktički sam „Katica za sve, pa ako ti bilo što zatreba slobodno me nazovi u bilo koje doba dana ili noći; jer želim biti danonoćno na dispoziciji tako krasnoj dami“.
Rei se njegov nametljivo laskav ton nije dopao ali nije željela već prvoga dana obznaniti i očitovati svoju razdraženost, mrzovolju, ranjivost i bezvoljnost jer je instinktivno pretpostavila da bi taj stranac mogao biti eventualni predator a takvi uvijek nanjuše smalaksalu žrtvu. Bez obzira na to što je Iwan bio ugodne vanjštine i uljudnih i korektnih replika – Rei se učinilo da cijelom pojavom isijava negativnu odbojnu energiju; koja gotovo bolećivo prebiva u sumornoj noti olovnog sivila u zastakljenim očima i nervozno se koprca u nesnosno nespretnim kretnjama ruku koje su nervozno zapinjale o džepove hlača ili pak uzrujano i besmisleno lamatale prostorom – nalik na smušene, ustrašene i srdite ptice koje ne znaju gdje bi sletjele.
5.
U eteričnu interijeru dvosobne kolibice, Rea je nakon nemirno prospavane noći (sve se prve noći loše spavaju), stvorila ugodan radni kutak i nakon popijene jutarnje kave započela s pisanjem.
Da, ovih mjesec dana je krajnji rok za oblikovanje kratke priče za respektabilan časopis i hitno je morala smoći inspiraciju i motivaciju za uspješan uradak jer je nakon ljubavna brodoloma ostala prikraćena i za financijsku stabilnost.
Pisat će o sebi i svojoj trenutačnoj mračnoj fazi budući da joj za takvu fabulu nije trebala naročita imaginacija jer je sama bila izvorištem nepatvorene „priče“.
6.
Svakoga jutra, već oko šest sati izjurila bi iz drvenjare, te se najprije na malenu trijemu duboko nadisala oštra ozona, a potom protrčala deset krugova uokol' jezerca te tako osvježena nastavila s pisanjem. Kako je pisanje upravo glatko teklo i sve je vodilo tome da će priča biti realizirana i prije zacrtana roka, Rea si je s vremenom priuštila i svakodnevno polusatno plivanje u jezeru taložeći u se krepak osjećaj blagotvornosti svježine jezerske vode.
Bijaše rujan, voda je cijelo ljeto usisavala toplotu vrelih mjeseci i djelovala je silno ljekovita za tijelo, um i dušu…
7.
Jednoga dana, po povratku s trčanja, Rea osjeti neobičan miris koji je opojno lelujao sobom, preplavljujući moćnim intenzitetom aromatičnih molekula svaki kutak kolibice.
Nije pridavala previše pozornosti tom iznenadnom začudnom opažaju, smatrajući da dolazi od isparavanja finih eteričnih smola iz prirodnih oblica - no kako se ista stvar ponavljala svakog sljedećeg dana - počeše je kopkati strahovi i mučiti dvojbe da se nešto sumnjivo događa za vrijeme njena izbivanja iz kolibe.
Naime, ključ je jedino imao pazikuća, stoga je nazvala Iwana da, za svaki slučaj, otkloni svoje možebitno smiješne sumnje.
8.
Iwan je rezolutno odbacio ikakvu mogućnost da netko drugi ulazi u prostore mimo nje – te je osjetno zatečen razdražljivim i frustriranim tonom najavio svoj promptni dolazak „u obilazak“ kolibe.
Čim je ušao u hodnik, Reu je zapljusnula Iwanova mrzovoljnost i uzrujanost ali i spoznaja da je kao nenadani val nadošao identičan oblak parfema kakav je danomice zatjecala u kući, koji bje naročito izražen i zgusnut u radnoj sobi.
Shvatila je da je lakomisleno ostavljala svoju životnu „priču“ na računalu, nepohranjenu pod lozinkom; dakle: ako je Iwan čitao njezine bilješke, upućen je u njezin krhak i nestabilan ćutilni status … te ju je istoga časa gromovito prenerazila ta užasna spoznaja!
9.
Suočivši ga sa stotinom provokativnih pitanja, Iwan nakon mlaka poricanja priznade da je čitao njene zapise i da se silno zaljubio u njezinu nasušnu potrebu da bude voljena te će joj on nadalje pružati i pružiti bezuvjetnu ljubav kakvu i zaslužuje.
Reu je zapanjila odlučnost kojom je istupio u neželjenu izljevu nametljive „simpatije“ i puna bijesa (protkana strahom) odbrusi mu mucajući da je u njenim očima samo jadnik koji je jalovo umislio da ona išta osjeća za njega; da joj više ne dosađuje svojom nametljivošću; te da je ovčas čvrsto odlučila otići natrag u grad, svakako prije no što zanoća.
10.
Iwan je superiorno odmjeri podsmješljivim pogledom te zausti: „Užasno si umišljena i bahata, no nesretna i slatka u lažnoj „moći“; ali nije čudno da si bezdušno ostavljena – no ja te i takvu volim i imat ću te uza se zauvijek jer vjerujem da u tebi prebiva silna potreba za iskrenom i bezuvjetnom ljubavi; naime, čitajući tvoje zapise uvidio sam da sam baš ja osoba stvorena za izlječenje tvoje osamljenosti i očaja te ću ti obilato pružiti bezuvjetnu odanost!“
Rea je sada već u vidnoj panici pohitala prema izlaznim vratima; u vrtlogu bespomoćnosti i gnjeva refleksno je počela tražiti ključ za auto, jureći sobama, pomičući namještaj, zavirujući u pretince, zakutke, ladice… ali na svoj užas, nigdje ga ne mogaše pronaći!
Ovakvom agresivno nametnutom rađanju posesivnosti nije se nadala niti je nije željela makar je o povjerenju i vjernosti itekako žudjela u bivšoj nesretnoj vezi.
11.
Sljedećih tjedana Iwan je nije ostavljao samu ni na sekundu. Uselio se u hipu, praktički jednim ruksakom i panično i manično je pratio i na trčanje i na kupanje; njezina se svakodnevica pretvorila u vječito uhođenje, vrebanje i kontrolu, gotovo fluidnu torturu koju je Iwan bezdušno provodio nad njom. Cijelo to vrijeme udvoje, Rea je očajnički pokušavala stalnim svađama i mrzovoljom omrznuti Iwanu – no, on je u maniri prekaljena predatora uživao u njezinu batrganju i koprcanju; svjestan da je na sigurno sakrio sve ključeve…
Neprekidno joj je nametao izjave da je nesvjesno zaljubljena u njega te da je posvema besmislena njena maštarija da će iz kolibe pobjeći pješice - jer je do najbližega mjestašca tridesetak kilometara po šumi te da će zasigurno zaglaviti u bespućima divljeg krajolika.
12.
Budući da je Reino prinudno zatočeništvo trajalo sada već dulje od mjesec dana, u histeričnu, grozničavu, grčevitu i bjesomučnu traženju izlaza iz nezavidne situacije - sinu joj ideja da će prokušanim ženskim lukavstvom od nemoćne žrtve postati ona koja diktira situaciju, te da će glumeći novorođenu ljubav steći Iwanovo povjerenje a time i omekšati i osujetiti njegov oprez i kontrolu.
Iz dana u dan gradila je piramidu tobožnjih „iskrenih“ osjećaja i u malenim mu dozama davala do znanja da je shvatila da je on najbolje što joj se dogodilo u životu i da pristaje na suživot s njime u ovoj divnoj inspirativnoj divljini. Istovremeno je u trenucima njegovih malih nekoncentracija panično tražila ključeve automobila i konačno ih napipala zalijepljene ispod radnoga stola.
13.
Nestrpljivo je čekala da se odigra scenarij zamišljene ključne večere; uzdajući se u instinkt pogodna trenutka u kojem će slaviti „svoju ljubav“ i nazdraviti finim crnim vinom obećavajućoj budućnosti udvoje – no, potajice je iz svojih tabletica za spavanje skupljala pozamašnu količinu bijeloga sedativa koji će neopazice u kovitlacu lažne strasti uliti „dragome“ u vino.
14.
Sljedećega jutra Iwan se probudio mamuran i otežale glave, s nejasnim i mutnim osjećajem da je nešto opako pošlo po zlu.
Ulazeću u kuhinju zapazi neoprane prazne čaše od crnoga vina i namah mu u trenu lucidnosti sinu spoznaja da je grubo i opet, već treći put - izigran! „Ipak je pobjegla nezahvalna kučka!?“, zaurlao je svom silinom bijesno bacivši čaše u stakleni prozor.
„Kako li su proklete sve te djevojke koje me nasamare“, promrmlja ojađeno Iwan… dođe mi da ih sve utopim u prokletom jezeru…
Istoga mu časka zazvoni telefon i on začuje ljupki glasić: „Halo, ovdje Sara. Vidim da iznajmljujete kolibe, dolazim za nekoliko sati, molim, dočekajte me da mi predate ključ“.
15.
„Aha“, pomisli Iwan, „vrijeme je da sljedećoj, za svaki slučaj, odmah bacim ključeve u jezero“…
ŠIFRA: TENERIFE7654
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.