Kamen, kamen, kamen. To rijetko naseljeno područje nekoliko desetaka kilometara od mora, mediteranske klime, bilo je poput fotografije, zaustavljeni prizor u jednome trenutku prošlosti.
Kameni humci kao izrasli iz tla, između rijetkog raslinja sprženog cjelodnevnom žegom. U zaleđu, visoke su klisure poput nekog zaštitnog zida stajale na putu buri i štitile seoce stisnuto ispod njihovih obronaka. Nepristupačni prostor bio je dostupan samo kozama, divljim životinjama i rijetkim stanovnicima koji su čitav svoj vijek proveli ovdje u borbi za preživljavanje. Njihove, kao iz kamena izrasle nastambe, stisnule su se podno planine i tko nije znao da su tu, ne bi ih lako pronašao, tako sljubljene s kamenim krajolikom i gotovo urasle u njega.
Kroz suhu travu preko vrelog kamenja tu i tamo projurio bi uplašeni gušter i opet nestao u šiblju. Gotovo nevidljiv, put je vrludao među gromadama koje su svojim položajem u prostoru trasirale ljudske staze. Kamene jednokatnice malih prozora i s prednjim ulazom zjapile su poput ugaslih očiju u taj surovi krajolik. Večer bi donijela malo svježine i stanovnici bi se povukli u unutrašnjost kuća čiji su prostor dijelili s domaćim životinjama, gdje je na ognjištu već krčkalo večernje jelo, a na zidu titrala petrolejka. A kada nakon večere, otežalih i umornih tijela legnu na počinak, kuće i prostori utonu u duboki i gluhi mrak
Ovi pitoreskni krajevi, zaboravljeni od civilizacije, živjeli su vjekovima svoj osamljenički život. U oborima su se gurale ovce i koze, u gustirne se slijevala kišnica, a dvorišta su bila zakrčena drvljem i granjem za potpalu i ogrjev. Elementarni je život ovdje obogaćen mnoštvom djece koja su, kad bi završio njihov posao oko životinja, trčkarala i nagurivala se kao i ona u gradu. Samo, ovdašnji je dječak znao pronaći dobru ispašu za stoku, pomusti koze ili ovce te skupiti drva i dovući ih kući. Djevojčice, pak, bile su vješte u predenju vune, pletenju i ručnom radu te svim kućanskim poslovima. Život je ovdje bio surov i što bi prije ovladali vještinama opstanka, to bi im on više pružio.
Malo udaljena od skupine kuća u selu stajala je gotovo nevidljiva, skrivena između kamenih blokova nastamba primjerenija životinjama nego ljudima. Bio je to dom Jose i Anđelije, oca i kćeri, dok je majka podlegla trovanju krvi nakon što je motikom zasjekla nogu. Oboje su živjeli gotovo pustinjački iako su stanovali nedaleko od prvih susjeda. Oduvijek su se držali za sebe, a pogotovo nakon smrti Josine supruge koja je bila jedina veza obitelji s okolinom. Znala je porazgovarati sa susjedama ili im pomoći u nekom većem poslu, mada je muž na to nerado gledao. Znao bi reći, ne bez ponosa, kako su oni sami sebi dovoljni pa kad je supruga umrla, tu je izoliranost nastojao i provoditi.
Što reći o Anđeliji, marljivoj djevojci još maloljetnoj, na kojoj je počivalo cijelo domaćinstvo? Vodila ga je iskustvom odrasle osobe, odgovorno i štedljivo. Jutrom se dizala, danju radila, a noću spavala i tako su se iz dana u dan nizala ljeta i zime, mjeseci i godine. Iako nije bila ljepotica, iz nje je zračila jednostavna životna svježina, zdravlje i snaga. I tijelo, čvrsto i jako kao u muškarca, napinjalo se i snažilo pri teškom radu na koji je bila naviknula. Dnevnu brigu o domaćinstvu uvečer bi smijenilo pletenje ili predenje ovčje vune, nakupljene nakon šišanja. Gotovo sve odjevne predmete koji su bili vuneni, isplela je sama. Nije išla u školu i nije znala pisati niti čitati. Istina, pored toliko posla, nije imala vremena misliti koliko joj to nedostaje. I otac se znao jedino potpisati.
Na domaku kćerine punoljetnosti, otac se počeo brinuti što će biti s njom, pogotovo kada njega više ne bude. Odluči posjetiti rođaka kako bi izvidio mogućnosti koje grad može pružiti jednoj takvoj djevojci. Odjenuo je odijelo za posebne prilike i pošao u obližnji grad kojem su gravitirali. Anđelija nije ništa pitala, već se od jutra posvetila životinjama. Kasnije će se prihvatiti detaljnijeg čišćenja kuće što nije mogla dok joj se otac vrzmao oko posla. A nije ni volio takve pothvate.
Čitav je dan brzo prošao u ribanju prašnjavih škura, čišćenju čađavog ognjišta i temeljitom iskuhavanju posuđa. Umorna, ali zadovoljna obavljenim, popodne je sjela s pletivom u hladovinu murve, čekajući očev povratak.
Već se spuštao mrak kada je na putu opazila njegov lik, umornog koraka i pognutog tijela. Približivši se, ne pokazujući osjećaje, otac joj samo kimne glavom i uđe u kuću, a ona požuri za njim da mu posluži večeru.
Tek kada je ispraznio tanjur raštike i kuhanog mesa te popio svoju dnevnu količinu bevande, otac joj se obrati. Otkrio je da je bio u gradu zbog nje, Anđelije, kako bi se raspitao za neki posao jer treba misliti na budućnost i što će biti s njom kad njega ne bude. Anđelija o tome nije mislila jer je bila uvjerena da će ovaj način života potrajati zauvijek.
„Rođak Mijo će se malo raspitat’ pa mi javit ili doć’ ak’ bude štogod našo’,“ sad joj objasni otac svoj put, ali ona to primi bez velikog uzbuđenja.
(priča se nastavlja)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.