Vlasta Marušić | Partenca

Zvono je kampanalo i brecalo tužnu melodiju u molu. Pipe je pogledavao na svoj ručni sat pitajući se:

„Ki je opet umrl? Pokoj vječni daruj mu Gospodine“, prekriživši se požuri put crkve da odmah sazna čija je duša otputovala na onaj svijet.

„Ča je, ki je ov put partil?“, zapita Frana koji je kampanal - brecal.

„Bepića je noćas prehitilo“, započne Frane pa nastavi, „govori se da je neke vele šoldi proćardal, a njegov kompanjon, misteriozo signor Cocolo Trieštin je nestal' ko' da ga je more progutalo. Bepića je diboto kolpalo.”

„Isuse blagi i Marijo, majko Božja!“, uzdahnuo je prestrašeno Pipe, „ča je to došlo na ovaj svit?“ i opet se prekrižio. „A, brižna Mare, gren ju odmah vizitat i pomolit se šnjon za dušu pokojnog.“

Kad je stigao do Bepićeve kuće tamo je već bilo naricanje u punom zamahu. Sve su se susjede i rođakinje okupile u sobi oko pokojnikovog kreveta i molile… pomalo su navraćali i ostali mještani čim su saznali.

Došao je i Mič te odmah upitao gdje će ga pokopati. 

„Na sv. Ivanu, našem staron grobju, onde su svi naši“, sabrano reče šjora Mare. 

„Da, ali sutra bi moglo zajužit pa ne znam kako ćemo sa kaićima na otočić, a još i kaselu prenosit', hmmm“, sumnjičavo će Mič pa nastavio „Zato i imamo novo groblje da se prestane više s tim procesijama po moru za juga i bure…“

„Samo vi načelniče rivajte svoji projehti, a nama ostavite naše grobje na Sv .Ivanu na miru“, zaštitnički je stao u obranu Pipe. „Tamo je nekad bil samostan i sve blagoslovjena zemja u ku ćemo se pokopat.“

„A kamo ćete se više pokopat' kad su sve kosti već prekopane, iskopane, raskopane nema mesta pravoga“, uporan je bio Mič.

„Ne, ne, dragi moj, nedan ja svog mrtvog Bepića nikomu nego sv. Ivanu pa taman južilo celu šetemanu“, ustane sa stolice Mare pa nastavi odlučno“ i ne forcirajte više!“

Još su se neko vrijeme natezali oko toga ali šjora je Mare bila uporna i dogovor je pao za sutradan u podne odmah nakon svete mise u crkvi da svi s kaićima isplove na posljednji ispraćaj Bepića. Sv. Ivan bio je mali susjedni otočić na kojemu se nalazilo groblje gdje su Otočani pokapali svoje. Groblje je bilo okruženo ostacima zidina koje su nekada, kažu još u XI. stoljeću, pripadale benediktinskom samostanu.

Josipa i Anita ostale su poslije svih da joj pomognu urediti pokojnika, a Mič je obećao da će kasela, koju je Mare odabrala sa cvijećem, stići sa kopna u Mjesto ujutro prvim trajektom. Don Mateo se pomolio i dao je večernji blagoslov pokojnom Bepiću.

Drugog su se dana nakon svete mise u crkvi mještani skupili na rivi za posljednji ispraćaj/isplov Bepića. Ali napravilo je jako jugo kako je načelnik Mič i bio rekao. Nebo se smrknulo, barke se ljuljale, more zapjenilo i nosilo prljavštinu, ali šjora je Mare čvrsto stajala i dalje iza svoje odluke za ukop. Podupirao ju je i rođak Pipe:

„Poći ćemo kaićima kako i svakega puta, draga moja, ucviljena Mare. Nemaj straha kad san ja uza te. Probdili smo celu noć u molitvi i Svevišnji će nas uslišat. Kalmat će se ova južina.“

„Dragi moj Pipe uvik si uz mene bil u svim neverama života i onoj najvećoj dok je Bepić bil u pržunu, a svi obrtali glavu od mene…ah“ i iskrene suze joj potekoše niz lice.

„A i ti mila moja Mare, vela si mi utjeha bila u bolesti moje pok. Ane, Bog da joj dušu prosti“, reče Pipe, prekriži se i zagrli svoju Mare.

Na kraju su radi nevremena, koje je započinjalo krupnim kišnim kapima, mnogi mještani odustali od isplovljavanja, ali Mare i Pipe nisu se dali. Don Mateo je poškropio kaselu, rekao par popratnih riječi, izmolio molitvu, a onda odlučno rekao: „Ne ufan se po ton moru poć na sv. Ivana Mare, morda si ovog puta trebala poslušat načelnika“.

Nakon preklinjanja i ustrajnog inzistiranja ostala su samo dva kaića koja su se polako uputila prema otočiću sv. Ivanu: u jednome je bila kasela, grobar Miko i mali Kekićev dok su na drugom bili Mare, Pipe i Lucio. Mali Kekićev i Lucio jedini su koji su imali hrabrosti i ludosti upaliti motore i zaploviti. Ali ne zadugo. Čim su zaokrenuli iza punte, more je podivljalo i valovi su stali ljuljati i zapljuskivati barke. Šjora se Mare grčevito držala uz Pipa a onda odjednom od silne napetosti i nervoze zbog svih ovih događaja, od ljuljanja i vjetra koji je šibao, krenula povraćati najprije po Pipu, barci, a onda se nagnula preko barke i u trenu kad se barka zaljuljala - u tu stranu skliznula u more. 

Pipe je povikao: “Ajme meni Gospe moja, Santa Maria della Salute, Marijo zvizdo mora spasi moju Mare… judi ma ona ne zna plivati!“, ukopao se na mjestu, problijedio i počeo tresti. Lucio mali brzo zaokrene barku, isključi motor i u trenu je već bio u moru. Mare je mlatarala rukama, gutala i ispljuvavala more kad ju je Lucio uspio uhvatiti i plivajući dovući prema barci. Sada je bilo najvažnije podići ju gore. 

„Dajte hitite bilo ki konop, cimu da ju potegnemo gori“ zagrmio je Lucio da probudi Pipa koji je počeo moliti krunicu: Zdravo Marijo Milosti puna... Ovaj se trgnuo i prvo što mu je bilo pri ruci bacio Luciotu. On je špagom omotao šjoru Mare i naredio Pipu: „Ala, potežite ju gori ako ju želite salvat! Jako, tutta forza!” I pri jakom nagnuću barke uspjeli su je utrpati unutra. Pipe se stropoštao na dno tik do Mare. Odjednom su se, na pajolima, našli jedan pored drugoga, u zagrljaju, tresući se dva uplakana, prestrašena stvora, skoro bez daha, ali živa poslije još jedne nevere.

Okrećući kaić natrag nakon neuspjelog pokopa na sv. Ivanu mokri Lucio zagledan u Mare i Pipa nasmije se i u sebi pomisli:

„Pare mi se smišni, ko' Roko i Cicibela, a brižni se Bepić još ni ni ohladil“.