Vlado Rajić: Dijaboličnost je danas sasvim normalna

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

U trileru „Kako sam ubio svog ubojicu“ Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti. 

Vlado Rajić rođen je 1951. godine u Požegi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1988. godine i magistrirao te započeo doktorski poslijediplomski studij. U Vjesniku se zaposlio 1978. godine, a surađivao je u Novom listu, Glasu Slavonije, revijama Vjesnikove kuće, povremeno u Danasu, a njegove su priloge objavljivali Delo, NIN, Slobodna Makedonija, Oslobođenje. Kada je Vjesnik 2012. godine ukinut, započinje pisati romane za djecu i odrasle, kojima je osvojio nagradu Anto Gardaš (2013.) i nagradu Grigor Vitez (2018.) u kategoriji priča za djecu i nagradu dječjeg žirija „Ptičica“. 

Što vas je motiviralo na pisanje trilera „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“?

Prvi motiv je bio: napisati krimić. Onda je došla tema. Potom su stigli i likovi. Sve to povezala je priča. Ona, pak, razvila se iz meni bliske sudbine. Čovjek je nestao, policija je nestanak registrirala, prošlo je neko vrijeme bez ikakvih vijesti i događanja, a onda je nađeno tijelo.  I to je to. Naravno, u svijetu običnih ljudi za nešto takvo, tijelo na pustoj poljani, netko mora odgovarati. A onda mi je jedan stručnjak rekao: „Mi tražimo samo djecu. Za starije nemamo vremena ni ljudi“. Je li to krimić? Meni se čini da jest.

Zašto ste izabrali temu krijumčarenja organa?

O tome se ništa ne zna, o tome se čak i službeno malo govori, više na razini senzacije kad netko odluči „rasprodati“ vlastite organe za slučaj nenadanih događaja koji čovjeka mogu zadesiti. Nacionalna medicina, pak, bilježi svjetske rezultate u transplantaciji. Odakle stižu organi potrebni za  transplantaciju? Logično, kao u slučaju prohibicije, šverca duhana, prodaje svega što je zabranjeno iz nekog razloga, dijelovi ljudskoga tijela su idealna roba za ljude koji u sebi imaju kriminalne porive. 

Po čemu je ta tema danas aktualna?

Ne bih rekao da je aktualna. Ali i sami možete pronaći na internetu podatke o nestalim osobama. Imate vijesti da je nestala žena, muž, neko dijete. Spojio sam nestale s podacima o transplantaciji organa i njihovoj trgovini. Dok sam slagao verziju o jednom i drugom, nestali  su bili sve bliže „darivateljiima“ organa, toliko bliže i neodvojivo, da se priča iz knjige počela sama odvijati. Da bi bila i uvjerljiva smjestio sam ju u grad koji mnogi poznaju, u bolnicu u kojoj su mnogi odležali poneku bolest, na ulice, ceste i mjesta koja nisu strana ovdašnjim ljudima.  

Jesu li likovi iz romana nastali po uzoru na stvarne osobe?

Samo su kulise stvarne. Ambijenti, urbanistički razmještaj, uglovi pod kojima se spajaju ulice. Jer, i pisac mora nešto mora izmisliti. To nadoknađuje s izborom likova, njihovim osobinama, jezikom koji govore, mentalitetom s kojim se sudaraju u prostoru radnje. Zato ne znam odgovor na pitanje: tko je mala doktorica ili tko je inspektor Kos? Ali, da bi bili stvarni, uvjerljivi, da bi bili prepoznatljivi, oni moraju imati i obilježja stvarnih ljudi. Zato, da, poznajem tako požrtvovne liječnike i policajce kao što su moji junaci. I gadove, naravno, koji su također moji likovi. 

Božica Brkan u pogovoru knjige navodi kako ste istraživali temu na odjelima patologije. Kakvi su bili posjeti odjelima patologije? Kako ste znali što tražite i što tamo možete naći?

Rekoh, ambijent je kulisa svake radnje. Izabrao sam bolnicu, otišao na patologiju, dobro promotrio obilježja prostora. Bilo je i malo sreće, pa sam sreo osobu koju poznajem, a koja tamo radi. Sve u svemu, dobio sam priliku da u vrijeme kad se tamo ne radi, kad nema tijela po stolovima sve promotrim, a usput i saznam ponešto o patologiji kao medicinskoj specijalnosti. Osim toga moj „prijatelj“ Google sve zna, pa sam se i njemu obratio. Spasilo me to što sam znao što tražim i što trebam. U tim okolnostima i potpuni laik kao što sam je za medicinska pitanja uspijeva doći po točnih podataka.

Jeste li razgovarali s liječnicima i s policajcima istražujući temu?

U smislu, hajde da pričamo o nestalim osobama, ili, o švercu organa, to nisam. Teško bi to išlo izravno. Izokola, krijući pravi razlog za propitkivanja, to da. Jednom o tome kako uopće nestaju ljudi. Drugi put sam tražio komentare statistike o nestalima, o proceduri prijave, o vremenu potrebnom za pokretanje postupka, naravno, i o razlozima kad se donosi odluka da se potraga obustavlja. Još sam bio oprezniji kad je riječ o medicinskim propitkivanjima. 

 

Jesu li stručnjaci koje ste konzultirali pročitali roman kada je napisan? Kakvi su njihovi komentari?

Odgovorit ću neizravno. Doktorica znanosti, specijalistica za zarazne bolesti iz bolnice „Fran Mihaljević“, na primjer, ljubazno je prihvatila zadaću da spasi rukopis od netočnosti, pa i gluposti koje je neznalica u stanju staviti u njega. Kad je tekst tako uredila dodala je i pisamce. „Nakon čitanja romana, posebno dijela koji se odvija u prostorima bolničke patologije, ja u taj prostor više ne odlazim. Strah me je.“ Je li to komentar čitatelja? Vjerojatno, a na ovaj sam baš ponosan. Riječ je o krimiću, zar ne.

Smatraju li vaši recenzenti, da je moguć dijabolični negativac poput kirurga Skopchinskog?

Nisam ih to ni pitao. Ali, dijaboličnost toga lika je, zapravo, sasvim normalna stvar. Ne morate biti pažljivi čitatelj „crne kronike“ pa da uočite koliko dijaboličnosti ima u postupcima obrazovanih i nepismenih, gradskih i ruralnih žitelja, starih i mladih, roditelja i djece. Dijabolici se ne rađaju, oni to s vremenom postaju iz bezbroj razloga. 

U svom pogovoru Božica Brkan navodi i kako u romanu posežete za magijskim realizmom i sf-om, što je odlučujuće za ishod. Zašto u romanu sugerirate da je potrebna intervencija više sile da bi se pobijedilo zlo? 

Kad pričate priču ovakva vam pitanja ne padaju na pamet. Jednostavna naracija, a krimići to imaju, ne počinje s dobrim i ne završava sa zlim. Cilj je dobiti kraj na kojem svi otvoreni računi iz pripovijesti dolaze na naplatu i naplaćuju se. Jednom, kad nepoznat netko zaklopi korice mene nema u blizini da bih odgovorio na eventualna pitanja. Sve, dakle, mora biti jasno prije povrata knjige u knjižnicu.

Radili ste kao novinar i nakon umirovljenja osvajali nagrade na književnim natječajima za dječje priče. Kako objašnjavate takvu spisateljsku svestranost? 

Posljedica je to raznorodnosti tema s kojima sam se susretao kao član novinarskog tima u „Vjesniku“ i još nekim listovima. Bilo je to vrijeme novina s puno vijesti, vijesti ne pitaju za tvoje interese i specijalnosti, zanima ih, a urednike posebno, samo vrijeme isporuke i točnost napisanih činjenica. Duga praksa, unatoč kasnijoj specijalizaciji, navikla me na tu raznolikost i ona za mene ne predstavlja nešto posebno. Što bi se reklo, važno je da ono što se stavlja na papir ima glavu i rep.

Jeste li kao politički komentator razmišljali o pisanju beletristike?

 

Kao novinar napisao sam kaubojski roman. Recenzent mi je bio – Igor Mandić. Naravno, loše je to prošlo. A prošlo je i vrijeme „vjesnikovanja“, neslavni završetak mog lista nije promijenio i moju potrebu da svakog dana nešto napišem. Tako je to počelo. Samo, novinarstvo je „čist nekaj drugega“. Napišem i predam tekst, ne dođem ni do Trga, a novine su već na kiosku s mojim tekstom unutra. Napišeš knjigu, možeš čak stanovati na Trgu, a knjige još nema na okolnim kioscima. Mjesecima pa i godinama.