Knjiga „Svjetlo u skrovištima”, Znanje, Zagreb, 2022. s podnaslovom Prema istinitoj priči o Stefaniji Podgorskoj je roman Sharon Cameron napisan po istinitom događaju spašavanja Židova u Poljskoj. Na naslovnici je navedeno „Nevjerojatno, istinita priča o hrabrosti, preživljavanju i prkosu” (Alan Gratz) i još „Preporuka knjižnoga kluba Reese Wether spoon”.
Naime opisan je slučaj kako mlada šesnaestogodišnja Poljakinja, katolkinja koja je prije početka Drugog svjetskog rata radila u dućanu židovske obitelji Diamant – za vrijeme Holokausta im pomaže, sakriva jednog od njihovih sinova i spašava mu život, a poslije dolaze i drugi koje ne odbija i skrivaju se kod nje. Ona se brine o njima, nabavlja hranu, liječi ih i osigurava im skrovište. Zahvaljujući njoj oni doživljavaju „svjetlo u skrovištu” i nadu u spas. S uzbuđenjem pratimo kako sa šestogodišnjom sestricom Helenom uspijeva uspostaviti vezu sa Židovima u getu. Poslije bijega iz vlaka mladog Maxa, jednog od sinova obitelji Diamant kod kojih je radila Stefanija (nazivana i Fusia) njeguje mladića koji se spasio iskočivši iz vlaka koji Židove odvoze u logore smrti. Ona ga prima u kuću - u skrovište kao i ostale Židove koji su u opasnosti. To je doba odvođenja Židova u logore gdje ih svakodnevno i ubijaju – no Stefanija/Fusija na kraju u svojoj kući sakriva čak 13 Židova. O toj velikoj hrabrosti i požrtvovnosti mlade Poljakinje napisala je knjigu američka spisateljica Sharon Cameron, a roman je s engleskog je preveo Mate Maras. U autoričinoj bilješci na kraju knjige na str. 374. piše kako je na televiziji vidjela razgovor sa ženom i kad je čula da je u svojoj kući skrivala Židove, čak njima 13 spasila život - sve je ostavila i slušala o tome. Toliko je se to dojmilo da je odlučila upoznati ženu koja ju je oduševila. Tako se srela sa Stefanijom Podgorski koja sada živi u Americi, Poljakinjom koja je ispričala kako je živeći u malom gradiću Przemydl u Poljskoj za vrijeme Holokausta i svakodnevnog stradanja Židova pomagala Židovima. Spisateljica pišući u prvom redu za američku publiku objašnjava o životu u malom poljskom mjestu u to vrijeme kad su Nijemci okupirali taj dio Poljske i nacisti sistematski ubijali sve Židove, pa opisujući grad Przemyl kaže da je to bio grad podijeljen između Nijemaca i Rusa slikovitim riječima „Hitlerov rat bio je dopuzao do naše riječne obale”.
Sharon Cameron je potražila Stefaniju Podgorski sada Amerikanku poljskog porijekla i s njom razgovarala a onda je i dalje istraživala, pa je čak s njenim sinom Joem Burzminskim otišla u Poljsku i provjeravala istinitost ispripovijedanih događaja. Tako na primjer piše o tome koliko je tada bilo opasno pružiti bilo koju pomoć Židovu. I zaista u to vrijeme u Przemylu, u tom gradiću u Poljskoj čovjek koji je sakrio jednoj Židova bio je obješen na javnom mjestu kao opomena da nitko ne smije pomoći Židovu. To je vrijeme kad je u tom gradu bio i jak antisemitizam ali i strah od nacista. Ako je netko zaštitio ili sakrio Židova - bio je bez milosti ubijen, javno obješen! Usprkos tome Stefanija nabavlja lijek za bolesnu Židovku, a jednom prigodom uspijeva pobjeći kad je trebala biti uhapšena.
Kasnije čak radi težak posao u tvornici kako bi više zaradila i iznajmila veću kuću u koju bi na sigurniji način smjestila i ostale Židove koji se kod nje skrivaju. Gotovo nestvarna je situacija da su baš u njenu kuću koja je blizu bolnice smjestili dvije bolničarke kod kojih dolaze prijatelji Nijemci. Blizu je Gestapo a u isto vrijeme na tavanu živi 13 Židova koje treba hraniti, odnositi u tajnosti njihove kible, liječiti ih i sve to neprimjetno u najvećoj tišini. Kad se čuje kašljanje ili koraci – Stefanija/ Fusia im govori da je to mačka ili da se to čuju kokoši. Takvoj hrabrosti i odvažnosti se zaista treba diviti. Židovi se skrivaju najprije u skrovištu iskopanom u zemlji ispod poda, a kasnije obzirom da ih ima toliko svi su na tavanu.
U nekoliko slučajeva skoro su otkriveni, na primjer Nijemci koji dolaze u kuću žele slušati radio i kada im majstor uvodi struju sprema se provesti vodove žica kroz tavan gdje se skriva 13 Židova! Ali zadnji trenutak Stefanija dolazi kući i na njen prijedlog vodovi se postavljaju ipak izvana na fasadi. Tako su taj put su svi spašeni - nisu bili otkriveni. Stefanija/ Fusija čitavo vrijeme zna da bi u slušaju da ih otkriju – stradali i oni koji ih kriju – za sebe se ne boji ali proživljava veliki strah zbog svoje male sestrice Helene. Dirljiv je opis te dobre, poslušne i pametne šestogodišnje djevojčice. Mala sestra Helena je zaista neobična djevojčica - nevjerojatna, spretna, uz pomoć igre s loptom šalje i dobiva preko bodljikave žice poruke iz geta i tako spašava nekoliko Židova. Kasnije njima nosi hranu u potkrovlje, penje se nekoliko puta dnevno s praznom i punom kiblom – obavlja sve ono što je potrebno za normalan život trinaestero ljudi u nenormalnim uvjetima i u vremenima kada ih je svaki pogrešan korak ili nepažnja mogla stajati života Svi su stalno u opasnosti da budu otkriveni, uhapšeni i pogubljeni. Tu su u kući dvojica Gestapovca - a Stefani je izmeđe njih. Gore su Židovi, a dolje Nijemci, gotovo je to nestvarna situacija - užasno opasna… ali su svi ipak preživjeli!
Tako je na kraju Stefanija dočekala oslobođenje, a mladić kojem je spasila život je želi oženiti. To je Max Diamant, sin nekadašnjih gazda kod kojih ju je davno odvela majka da bi djevojčica zbog siromaštva radila u njihovoj kući odnosno dućanu židovskih trgovaca. Stefanijini roditelji su preživjeli rat radeći u tvornici u Salzburgu, ali sada zbog njenog braka sa Židovom (jednog od onih koje je sakrivala u kući!) iako je on promijenio ime – odriču se svoje kćerke! Tako mladi par odlazi u Ameriku. Ujedno saznajemo da u Poljskoj još uvijek vlada velika netrpeljivost, gotovo nas porazi čnjenica o tolikoj prisutnosti antisemitizma kod Poljaka katolika i poslije Holokausta.
Dirljiv je opis dobre, humane djevojke, ali sasvim je nevjerojatno da ih je sakrivala u kući na tavanu i to čak 13! Svi su stalno u opasnosti da budu otkriveni, uhapšeni i pogubljeni - i Židovi, ali i oni koji ih sakrivaju a to su katolkinje Poljakinje Stefani Podgorska i njena sestrica šestogodišnja Helena Djeluje čak kao da je sve to izmišljeno, ali zahvaljujući EPILOGU - Pogovoru – na kraju knjige saznajemo da su Stefanija Podgorski i njena sestra Helena primile za svoju hrabrost veliko priznanje – 1979. proglašene su Pravednicama među narodima u Yad Vashemu. Treba podsjetiti da je svjetski memorijalni centar Yad Vashem u Izraelu nastao 1953. godine odlukom Izraelskog parlament (Knesseta) i ima zadatak obilježavanja, dokumentiranja, istraživanja i obrazovanja o Holokaustu kao i održavanja sjećanja na šest milijuna Židova koje su ubili nacisti i njihovi suradnici. Jedan od najvažnijih zadataka je titulom Pravednikom među narodima odati priznanje i počast nežidovima koji su riskirali svoje živote da tijekom mračnog vremena Holokausta spase Židove, a u židovstvu se naglašava tko spasi i jednog čovjeka – spasio je čitav svijet. (U Talmudu piše: Onaj tko je spasio jednu dušu, kao da je spasio čitav svijet).
Osobe koje su proglašene Pravednicima među narodima, kojima je dodijeljeno to priznanje i titula Yad Vashema su oni koji su preuzeli velike rizike kako bi spasili Židove tijekom Holokausta, pokazali veliku hrabrost štiteći Židove u vrijeme kad su prevladavali neprijateljstvo i ravnodušnost. Pravednici među narodima nas uče da svaka osoba može nešto promijeniti.
Dojmi nas se podatak kada se Poljakinja Stefani poslije oslobođenja udala za Maxa Diamanta koji je jedan od spašenih Židova njena se je rodbina odriče što nažalost ukazuje i dalje na postojeći antisemitizam.
U tom epilogu/pogovoru na kraju knjige saznajemo o sudbinama – ostalih koje je sakrivala Stefani.
Tu je i fotografija na kojoj je Stefania Podgorska i Maks Diamant pedesetih godina, Maks je promijenio ime u Josef Burzminski 1944.godine. Oni su 1961. emigrirali u SAD, a Josef je poslije dvadesetogodišnje prakse kao stomatolog i oralni kirurg ponovo upisao studij medicine na bostonskom sveučilištu i 1966. stekao diplomu stomatologije Sjedinjenih Američkih Država.
Stefanijinu sestru Helen su Stefania i Max odgojili, završila je medicinski fakultet (doktorirala radiologiju) i ostala u Poljskoj, u Wroclavu. Strefanijin suprug Josef Burzminski ( Max Diamant) preminuo je 17.srpnja 2003. u Los Angelesu gdje su se Stefania i on preselili da budu bliže djeci Oni su ipak proživjeli 58 godina u braku, a njihovo prvo unuče se rodilo kad je Joe (ex Max Diamant) već umro.
Stefania Podgorska Burzminski umrla je 29. rujna 2018. za vrijeme pisanja ove knjige, ali u jednom intervju iz 1988. na pitanje da li je njezin život imao važnost zbog onog što je učinila – spasila toliko ljudi – rekla je „Oh ne znam” ali i dodala da „zna da će se njena priča jednom objaviti!”
Stefania je dobila mnoga priznanja, snimljen je i dokumtarni film „Skriveni u tišini” 1996., gostovali su ona i suprug i govorili na televiziji u Oprah Witfrey Shawu 1994.
Ustvari njezin intervju je i Sharom Cameron otkrila slučajno na mrežnom mjestu Memorijalnog muzeja holokausta u SAD 2017. i gledala tri puta. I onda odlučila da tu priču mora prepričati i tada je napisala roman.. Na početku knjige piše: U spomen na ....navodi imena i dodaje - „na sve Židove i Poljake iz Przemyšla koji su zbog mržnje izgubili živote”
Autorica kaže iako je knjiga nadahnuta stvarnim povijesnim događajima i osobama, ali da je njen roman ipak djelo fikcije. Knjiga je napisana 2020.
Evo što je rečeno o knjizi: Potresno, dirljivo i tako puno nade (Jennifer Donnelly) Lijepo napisana i pomno istraženo. Sharon Camerom zabilježila je iznimnu priču o skrivenoj junakinji naše povijesti (Ruta Sepetys)
Tako se u romanu Sharon Cameron „Svjetlo u skrovištima” radi se stvarnom događaju - o dobroj, hrabroj i požrtvovnoj mladoj djevojci i njenoj sestrici - i dok čitamo knjigu katkad izgleda da je sve to gotovo nevjerojatna priča – samo lijepo ispričana bajka o humanosti, ogromnoj hrabrosti i dobroti… tako da više puta posumnjamo da li je to sve uopće bila istina! Ali to je ipak istinit događaj, lijepa romantična priča, ali i duboko humana o toleranciji, bezgraničnoj požrtvovnosti i ljubavi među ljudima.
Naime opisan je slučaj kako mlada šesnaestogodišnja Poljakinja, katolkinja koja je prije početka Drugog svjetskog rata radila u dućanu židovske obitelji Diamant – za vrijeme Holokausta im pomaže, sakriva jednog od njihovih sinova i spašava mu život, a poslije dolaze i drugi koje ne odbija i skrivaju se kod nje. Ona se brine o njima, nabavlja hranu, liječi ih i osigurava im skrovište. Zahvaljujući njoj oni doživljavaju „svjetlo u skrovištu” i nadu u spas. S uzbuđenjem pratimo kako sa šestogodišnjom sestricom Helenom uspijeva uspostaviti vezu sa Židovima u getu. Poslije bijega iz vlaka mladog Maxa, jednog od sinova obitelji Diamant kod kojih je radila Stefanija (nazivana i Fusia) njeguje mladića koji se spasio iskočivši iz vlaka koji Židove odvoze u logore smrti. Ona ga prima u kuću - u skrovište kao i ostale Židove koji su u opasnosti. To je doba odvođenja Židova u logore gdje ih svakodnevno i ubijaju – no Stefanija/Fusija na kraju u svojoj kući sakriva čak 13 Židova. O toj velikoj hrabrosti i požrtvovnosti mlade Poljakinje napisala je knjigu američka spisateljica Sharon Cameron, a roman je s engleskog je preveo Mate Maras. U autoričinoj bilješci na kraju knjige na str. 374. piše kako je na televiziji vidjela razgovor sa ženom i kad je čula da je u svojoj kući skrivala Židove, čak njima 13 spasila život - sve je ostavila i slušala o tome. Toliko je se to dojmilo da je odlučila upoznati ženu koja ju je oduševila. Tako se srela sa Stefanijom Podgorski koja sada živi u Americi, Poljakinjom koja je ispričala kako je živeći u malom gradiću Przemydl u Poljskoj za vrijeme Holokausta i svakodnevnog stradanja Židova pomagala Židovima. Spisateljica pišući u prvom redu za američku publiku objašnjava o životu u malom poljskom mjestu u to vrijeme kad su Nijemci okupirali taj dio Poljske i nacisti sistematski ubijali sve Židove, pa opisujući grad Przemyl kaže da je to bio grad podijeljen između Nijemaca i Rusa slikovitim riječima „Hitlerov rat bio je dopuzao do naše riječne obale”.
Sharon Cameron je potražila Stefaniju Podgorski sada Amerikanku poljskog porijekla i s njom razgovarala a onda je i dalje istraživala, pa je čak s njenim sinom Joem Burzminskim otišla u Poljsku i provjeravala istinitost ispripovijedanih događaja. Tako na primjer piše o tome koliko je tada bilo opasno pružiti bilo koju pomoć Židovu. I zaista u to vrijeme u Przemylu, u tom gradiću u Poljskoj čovjek koji je sakrio jednoj Židova bio je obješen na javnom mjestu kao opomena da nitko ne smije pomoći Židovu. To je vrijeme kad je u tom gradu bio i jak antisemitizam ali i strah od nacista. Ako je netko zaštitio ili sakrio Židova - bio je bez milosti ubijen, javno obješen! Usprkos tome Stefanija nabavlja lijek za bolesnu Židovku, a jednom prigodom uspijeva pobjeći kad je trebala biti uhapšena.
Kasnije čak radi težak posao u tvornici kako bi više zaradila i iznajmila veću kuću u koju bi na sigurniji način smjestila i ostale Židove koji se kod nje skrivaju. Gotovo nestvarna je situacija da su baš u njenu kuću koja je blizu bolnice smjestili dvije bolničarke kod kojih dolaze prijatelji Nijemci. Blizu je Gestapo a u isto vrijeme na tavanu živi 13 Židova koje treba hraniti, odnositi u tajnosti njihove kible, liječiti ih i sve to neprimjetno u najvećoj tišini. Kad se čuje kašljanje ili koraci – Stefanija/ Fusia im govori da je to mačka ili da se to čuju kokoši. Takvoj hrabrosti i odvažnosti se zaista treba diviti. Židovi se skrivaju najprije u skrovištu iskopanom u zemlji ispod poda, a kasnije obzirom da ih ima toliko svi su na tavanu.
U nekoliko slučajeva skoro su otkriveni, na primjer Nijemci koji dolaze u kuću žele slušati radio i kada im majstor uvodi struju sprema se provesti vodove žica kroz tavan gdje se skriva 13 Židova! Ali zadnji trenutak Stefanija dolazi kući i na njen prijedlog vodovi se postavljaju ipak izvana na fasadi. Tako su taj put su svi spašeni - nisu bili otkriveni. Stefanija/ Fusija čitavo vrijeme zna da bi u slušaju da ih otkriju – stradali i oni koji ih kriju – za sebe se ne boji ali proživljava veliki strah zbog svoje male sestrice Helene. Dirljiv je opis te dobre, poslušne i pametne šestogodišnje djevojčice. Mala sestra Helena je zaista neobična djevojčica - nevjerojatna, spretna, uz pomoć igre s loptom šalje i dobiva preko bodljikave žice poruke iz geta i tako spašava nekoliko Židova. Kasnije njima nosi hranu u potkrovlje, penje se nekoliko puta dnevno s praznom i punom kiblom – obavlja sve ono što je potrebno za normalan život trinaestero ljudi u nenormalnim uvjetima i u vremenima kada ih je svaki pogrešan korak ili nepažnja mogla stajati života Svi su stalno u opasnosti da budu otkriveni, uhapšeni i pogubljeni. Tu su u kući dvojica Gestapovca - a Stefani je izmeđe njih. Gore su Židovi, a dolje Nijemci, gotovo je to nestvarna situacija - užasno opasna… ali su svi ipak preživjeli!
Tako je na kraju Stefanija dočekala oslobođenje, a mladić kojem je spasila život je želi oženiti. To je Max Diamant, sin nekadašnjih gazda kod kojih ju je davno odvela majka da bi djevojčica zbog siromaštva radila u njihovoj kući odnosno dućanu židovskih trgovaca. Stefanijini roditelji su preživjeli rat radeći u tvornici u Salzburgu, ali sada zbog njenog braka sa Židovom (jednog od onih koje je sakrivala u kući!) iako je on promijenio ime – odriču se svoje kćerke! Tako mladi par odlazi u Ameriku. Ujedno saznajemo da u Poljskoj još uvijek vlada velika netrpeljivost, gotovo nas porazi čnjenica o tolikoj prisutnosti antisemitizma kod Poljaka katolika i poslije Holokausta.
Dirljiv je opis dobre, humane djevojke, ali sasvim je nevjerojatno da ih je sakrivala u kući na tavanu i to čak 13! Svi su stalno u opasnosti da budu otkriveni, uhapšeni i pogubljeni - i Židovi, ali i oni koji ih sakrivaju a to su katolkinje Poljakinje Stefani Podgorska i njena sestrica šestogodišnja Helena Djeluje čak kao da je sve to izmišljeno, ali zahvaljujući EPILOGU - Pogovoru – na kraju knjige saznajemo da su Stefanija Podgorski i njena sestra Helena primile za svoju hrabrost veliko priznanje – 1979. proglašene su Pravednicama među narodima u Yad Vashemu. Treba podsjetiti da je svjetski memorijalni centar Yad Vashem u Izraelu nastao 1953. godine odlukom Izraelskog parlament (Knesseta) i ima zadatak obilježavanja, dokumentiranja, istraživanja i obrazovanja o Holokaustu kao i održavanja sjećanja na šest milijuna Židova koje su ubili nacisti i njihovi suradnici. Jedan od najvažnijih zadataka je titulom Pravednikom među narodima odati priznanje i počast nežidovima koji su riskirali svoje živote da tijekom mračnog vremena Holokausta spase Židove, a u židovstvu se naglašava tko spasi i jednog čovjeka – spasio je čitav svijet. (U Talmudu piše: Onaj tko je spasio jednu dušu, kao da je spasio čitav svijet).
Osobe koje su proglašene Pravednicima među narodima, kojima je dodijeljeno to priznanje i titula Yad Vashema su oni koji su preuzeli velike rizike kako bi spasili Židove tijekom Holokausta, pokazali veliku hrabrost štiteći Židove u vrijeme kad su prevladavali neprijateljstvo i ravnodušnost. Pravednici među narodima nas uče da svaka osoba može nešto promijeniti.
Dojmi nas se podatak kada se Poljakinja Stefani poslije oslobođenja udala za Maxa Diamanta koji je jedan od spašenih Židova njena se je rodbina odriče što nažalost ukazuje i dalje na postojeći antisemitizam.
U tom epilogu/pogovoru na kraju knjige saznajemo o sudbinama – ostalih koje je sakrivala Stefani.
Tu je i fotografija na kojoj je Stefania Podgorska i Maks Diamant pedesetih godina, Maks je promijenio ime u Josef Burzminski 1944.godine. Oni su 1961. emigrirali u SAD, a Josef je poslije dvadesetogodišnje prakse kao stomatolog i oralni kirurg ponovo upisao studij medicine na bostonskom sveučilištu i 1966. stekao diplomu stomatologije Sjedinjenih Američkih Država.
Stefanijinu sestru Helen su Stefania i Max odgojili, završila je medicinski fakultet (doktorirala radiologiju) i ostala u Poljskoj, u Wroclavu. Strefanijin suprug Josef Burzminski ( Max Diamant) preminuo je 17.srpnja 2003. u Los Angelesu gdje su se Stefania i on preselili da budu bliže djeci Oni su ipak proživjeli 58 godina u braku, a njihovo prvo unuče se rodilo kad je Joe (ex Max Diamant) već umro.
Stefania Podgorska Burzminski umrla je 29. rujna 2018. za vrijeme pisanja ove knjige, ali u jednom intervju iz 1988. na pitanje da li je njezin život imao važnost zbog onog što je učinila – spasila toliko ljudi – rekla je „Oh ne znam” ali i dodala da „zna da će se njena priča jednom objaviti!”
Stefania je dobila mnoga priznanja, snimljen je i dokumtarni film „Skriveni u tišini” 1996., gostovali su ona i suprug i govorili na televiziji u Oprah Witfrey Shawu 1994.
Ustvari njezin intervju je i Sharom Cameron otkrila slučajno na mrežnom mjestu Memorijalnog muzeja holokausta u SAD 2017. i gledala tri puta. I onda odlučila da tu priču mora prepričati i tada je napisala roman.. Na početku knjige piše: U spomen na ....navodi imena i dodaje - „na sve Židove i Poljake iz Przemyšla koji su zbog mržnje izgubili živote”
Autorica kaže iako je knjiga nadahnuta stvarnim povijesnim događajima i osobama, ali da je njen roman ipak djelo fikcije. Knjiga je napisana 2020.
Evo što je rečeno o knjizi: Potresno, dirljivo i tako puno nade (Jennifer Donnelly) Lijepo napisana i pomno istraženo. Sharon Camerom zabilježila je iznimnu priču o skrivenoj junakinji naše povijesti (Ruta Sepetys)
Tako se u romanu Sharon Cameron „Svjetlo u skrovištima” radi se stvarnom događaju - o dobroj, hrabroj i požrtvovnoj mladoj djevojci i njenoj sestrici - i dok čitamo knjigu katkad izgleda da je sve to gotovo nevjerojatna priča – samo lijepo ispričana bajka o humanosti, ogromnoj hrabrosti i dobroti… tako da više puta posumnjamo da li je to sve uopće bila istina! Ali to je ipak istinit događaj, lijepa romantična priča, ali i duboko humana o toleranciji, bezgraničnoj požrtvovnosti i ljubavi među ljudima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.