Narcisa Potežica | Natalijā Ginzburg: Obiteljski rječnik

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.  

Jedna od najznačajnijih talijanskih književnica na književnom obzorju Italije poslije Drugog svjetskog rata je Natalia Ginzburg. Porijeklom je iz tršćanske židovske obitelji Levi, rođena je 1916. u Palermu a preminula 1991. godine u Rimu. Veći dio mladosti provela je u Torinu sa svojom obitelji o čemu je pisala u svom poznatom romanu „Obiteljski rječnik”, kojim se i afirmirala. Tim djelom je čitateljima otkrila kako pisac može govoriti o sebi pretvarajući privatni život jedne obitelji u najslikovitije prikazivanje političke situacije. Tako pratimo pojavu fašizma i rasnih progona, početak i doba Drugi svjetskog svjetskog rata u Italiji, ali i ponovno uspostavljanje normalnog života poslije svih gubitaka te potrebu angažiranja da svi žive u pravednijem svijetu. 

Život Natalije Ginzburg u Torinu u vrijeme njenog djetinjstva i mladosti, opis atmosfere i okruženje koje je dočarala u obiteljskom domu  i vjerno prenijela su najljepše i najzanimljivije stranice njenog poznatog autobiografskog djela. Na samom početku romana u uvodnom  poglavlju pod naslovom Napomena  naglasila je da su mjesta, događaji i ljudi o kojima piše stvarni, da ništa nije izmislila. Posebno mjesto, na prvim stranicama romana, kao središnja ličnost u roditeljskom domu ima njezin otac Giuseppe Levi rođen u židovskoj talijanskoj obitelji koji je kao poznati talijanski znanstvenik histolog od 1919. bio je profesor na torinskom sveučilištu. Natalijina majka Lidia Tanzi bila je katolkinja, kći pravnika Carla Tanzija, koji je bio prijatelj Filippa Turatija, jednog od osnivača Socijalističke partije Italije i ujedno poznati antifašist. Obzirom da su njezini  roditelji bili sekularni odgojili su Nataliju i ostalu djecu kao ateiste. Roditeljski dom u Torinu bio je uvijek pun prijatelja i mjesto gdje su se sastajali intelektualci, aktivisti i industrijalci  koji su bili i antimonarhistički orijentirani. Kao intelektualac i ujedno slobodoumnih pogleda Giuseppe Levi u svoj dom prima razne umjetnike i zanesenjake, kao što on sam kaže „zavjerenike” koje gleda sa simpatijama. Njegova djeca osobito sinovi Alberto, budući liječnik dok još studira medicinu i Mario koji da izbjegne zatvor bježi u Francusku  - prije toga u mladosti prijateljevali su s poznatim umjetnicima koji su svojim djelovanjem i pisanom riječju obilježili Italiju između dva rata, za vrijeme rata i u doba poraća kao što su Leon Ginzburg, Filippe Turatii, Adriano Olivetti, Cesare Pavese, Giancarlo Pajetti i drugi. Natalijin sestra Paola udaje se bratog prijatelja i sina bratovog poslodavca poznatog tvorničara Olivetija. A tu je i brat Gino, po majčinom kazivanju  on najviše sliči majčinom pokojnom bratu koji je svojedobno izvršio suicid.Majka je pak po prirodi puna optimizma i suosjećanja prihvaća sve nedaće i čak rat uz svoje posebne komentare.U posjete iz Firenze dolazi njihova baka, očeva majka koja iako Židovka s puno simpatija prihvatila je  svoju snahu, Natalijinu majku. 

Očima djeteta mala Natalia promatra detalje, opisuje odnose u roditeljskom domu i naročito ono što i kako govore članovi obitelji. Kao najmlađe dijete u obitelji sve opaža i mnoge situacije i doživljaje prenosi čitatelju na svoj osebujan način i priča u svojoj autobiografskoj knjizi „Obiteljski rječnik.” Natalia Ginzburg opisuje ustvari svakodnevni građanski život  i događaje u roditeljskom domu. Slikovito i ponekad samo s glavnim naznakama opisuje samo bitna dječja opažanja a često opisujući samo neki detalj koji  samo malo dijete uočava. Okolinu vidi i promatra očima djevojčica i to opisuje  a kasnije već kao djevojka ali uvijek kao najmlađa članica obitelji komentira mnoge susrete, opisuje zajedničke ručkove i razgovore pri večerama. U knjizi je na samom početku dominantna autoritativna figura njenog oca koji mora biti uvijek u pravu, u svemu kritičan i pomalo ciničan na svoj način. Dobro mišljenje ima samo o nekoliko svojih prijatelja pa onda i o njihovim ženama a ostalima prilazi uvijek s dozom nepovjerenja. Takav kritičan je i prema svojim voljenim sinovima i ženi. Često ih naziva magare (asino) naročito i onda kad ih  kritizira ili se izruguje ili čudi nekim  njihovim postupcima. Ali to što govori  nije toliko pogrdno – više kao uobičajen obiteljski način izražavanja i ophođenja. Ako želi reći da malo drži do neke osobe, tu je najčešća doza nepovjerenja ali uvijek neko toplo izrugivanja s dozom opraštanja i čak simpatija prema onom kome upućuje riječi da je magare.

Majka je nježna umjetnička duša, a da joj ne bude dosadno čita Prousta, uči ruski, često ide u kino i gotovo svakodnevno često odlazi u šetnje s prijateljicama koje njen muž uglavnom ne podnosi, voli i podržava svoju djecu i divi se i obožava unuke. S mužem posjećuje sina u Parizu a u knjizi saznajemo o njihovim izletima u brda, putovanjima po Europi ali i o njihovim služavkama, šveljama koje kod njih borave ili povremeno dolaze i suprugama poznatih umjetnika i suradnika njenih sinova. Mnogi će čitajući opise u obiteljskim prepirkama, kada se u svađi lupa vratima da se sve u kući zatrese prepoznati situacije u vlastitom domu. U svakom domu upotrebljavaju se riječi karakteristične samo za tu obitelj, a u svakoj kući vlada neki tajni način ophođenja i jezik samo njima razumljiv. To je taj – kako očito Natalia opisuje – njihov obiteljski rječnik. Neki će prepoznati situacije koje su i oni doživjeli a što i jest velika književnost nego prepoznavanje vječnih događanja od rođenja do smrti ili do pojave straha, prijateljstva i ljubavi među ljudima.    

Natalia Levi udala se 1938. za bratova prijatelja Leonea Ginzburga, koji je bio organizator Pokreta otpora u Torinu i otada nosi njegovo prezime, pa i kasnije poslije njegove smrti kad se udaje za drugoga supruga. Naime s Leonom Ginzburgom kao protivnici fašističkog režima potajno odlaze u Rim, uređuju antifašističke novine, sve dok Leone Ginzburg nije uhićen a ona od 1941. do 1943.  živi u internaciji u Abruzzu.  Iako je Natalia nakon udaje u većini publikacija koristila ime Natalia Ginzburg, njezin prvi roman „La strada che va in città” (Cesta koja vodi do grada) objavljen je 1942. pod pseudonimom Alessandra Tornimparte. Bilo je to tijekom fašističke Italije i najantisemitskijeg razdoblja, kad je Židovima zabranjeno objavljivanje. Nakon oslobođenja vratila se u Rim i bila je zaposlena kao urednica u nakladničkoj kući Einaudi. Između ostalog, objavili su tada i djela Cesarea Pavesea, jednog od vodećih talijanskih književnika, koji je pripadao grupi mladih intelektualaca Torina koji su se borili protiv fašizma. Kada je Leon Ginzburg poslije strašnog mučenja ubijen u zatvoru Reggina Coelli otada je Natalia Ginzburg još gorljivija protivnica fašizma i prihvaća  socijalističke i čak komunističke ideje.
Godine 1950. udala se za Gabrielea Baldinija, profesora engleske književnosti. Uslijedile su njene najplodnije spisateljske godine tijekom kojih je napisala svoja najvažnija djela: „Valentino” (1957.), „Le voci della sera” - Glasovi večeri  (1961.) i „Le piccole virtù” – Male vrline (1962.). Godine 1959. preselila se u London gdje je njen suprug vodio Talijanski kulturni centar. Zatim je 1963. osvojila prestižnu nagradu Strega za djelo „Lessico famigliare” u prijevodu „Obiteljski rječnik”, u kojemu donosi svojevrsnu kronološku povijest svoje obitelji u vrijeme njena života u Torinu te na svoj osebujan način opisuje kroniku torinskog antifašizma. Tako više puta citirane njene riječi uz to da su u knjizi mjesta, činjenice i ljudi stvarni piše  „Nisam izmislila ništa; svaki put kad sam, slijedeći svoj stari običaj kod pripovijedanja – počela izmišljati, osjetila sam potrebu da uništim izmišljeno…« ( Natalia Ginzburg „Obiteljski rječnik”, prevela s talijanskog Ana Badurina, Fraktura,  BODONI, travanj 2023. vidi citat na str. 5.)
Kritičari i čitatelji se moraju složiti da je u središtu priče povijest jedne izuzetne obitelji, a to je obitelj Levi, koja je posredno dala neprocjenjiv doprinos rađanju nove povijesti talijanskog društva na kulturološkom i političkom polju.

Godine 1966. Natalia Ginzburg napisala je komediju „Ti ho sposato per allegria” (Oženih se za zabavu) za glumicu Adrianu Asti, koja ju je izvodila s velikim uspjehom. Zatim je napisala komade „L’inserzione”(Oglas)  i „La segretaria”(Tajnik). Romani i eseji koje je napisala 1960-ih i kasnije predstavljaju nostalgično prizivanje događaja iz njezina života na raznim lokacijama, uključujući djela „Mai devi domandarmi” – Nikad ne morate ispitivati (1970.), „Vita immaginaria”- Mjesto za život  (1974.) i „Famiglia”- Obitelj  (1977.). Često se navodi da je svojim proznim djelima, najviše  romanima i esejima, pa i dramskim djelima, uvela netipičan stil „oskudne, činjenične podrugljivosti u prikaze običnog i političkog života, ostvarivši iznimno točan uvid u stvarnost”. 

Većina njezinih djela prevedena je i na engleski jezik te objavljena u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Ona je prevela na talijanski jezik Proustov „Put k Swannu”, a prevodi i djela Flauberta i Maupassanta. 

Često se spominje da su iskustva koja su ona i njezin suprug Leon Ginzburg imali tijekom rata promijenila njezinu percepciju da se identificira kao Židovka. Duboko je razmišljala o pitanjima koja su izazvali rat i holokaust, time se bavila u fikciji i u esejima. Podržala je katoličanstvo, izazivajući kontroverze u njezinu krugu. Zanimljivo je da je 1964. godine čak igrala  ulogu Marije od Betanije u filmu »Evanđelje po Mateju« P. P. Pasolinija.
Tijekom 1980-ih godina Ginzburg je postala politički aktivna, pridružila se talijanskoj Komunističkoj partiji. Od 1983. do 1987. bila je neovisna zastupnica u talijanskom parlamentu. Sa snažnim osjećajem za pravdu i s velikom strašću zalagala se za različita humanitarna pitanja poput smanjenja cijene kruha, podrške palestinskoj djeci, pravne pomoći žrtvama silovanja i za reformu zakona o posvajanju. Ipak, nije se dobro osjećala u partijskoj politici pa je uskoro izašla iz Komunističke partije. I dalje Natalia Ginzburg piše o snažnim ženama, a bila je i sama snažna – što je jedno od nasljeđa ove iznimne spisateljice  - neosporno izuzetne i značajne pojave talijanske književnosti i kulture.
Na kraju možemo navesti da je opsežan esej o Nataliji Ginzburg napisao hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio u svojoj knjizi „Apeninski eseji”, Naprijed, Zagreb, 1969.  Tekst pod naslovom „Svjedočenje vremena Natalije Ginzburg” objavila je Ariella Fabrio u Književnoj smotri.  Također knjigu  Antonia Suratija „Najbolje doba našeg života” objavila Fraktura 2018.  koji u svojem romanu opisuje život mladog intelektualca Leonea i njegove supruge, talijanske spisateljice romana, eseja, dramskih djela, prevoditeljice i političarke  - slavne književnice Natalije Ginzburg.