Miljenka Koštro | U novoj godini sačuvaj me Bože...

 

...

Kada iz kalendara otrgnem dvanaesti list

Sačuvaj me, Bože

Od: 

Lažne predstave uigranih glumaca

Dok ravnodušno zbore o gnjevu

O boli bez zrnca osjećajnosti

Molim Te, Bože, za osmijeh na licu

Za mekoću riječi od koje se

Ni jedno lice neće zalediti

Želim snove, mirne snove djeteta

Daleko od metastaze u samovolji

Ravnodušnih jahača apokalipse

Živimo život kroz ulomke naših priča

Kroz njih trunemo učeći igru života

I sanjamo mirise davnih proljeća

Želim gledati u daljinu, u širinu

Širiti horizonte

Nisam ni ledena kiša, ni divlji vjetar

Samo sam zrnce boli

Umotano u prozirnu opnu nade

Zatečeno u koraku vremena gleda u nebo

I topi se u nemilosrdnoj igri valova

Ipak, od ljubavi ne smije biti snažnija zloća

U novoj godini sačuvaj me, Bože

Od Judinih poljubaca

Između ostalog, molim Te

I od lošije verzije same mene