Melita Rundek | Katarzičan kraj itekako može biti ljekovit

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Roman “Reci brodovima da se brzo vraćam” drugi je roman za odrasle Melite Rundek, nagrađivane književnice za djecu i mlade. Tema romana je rat i odnosi i ljubav u ratu, a mjesto radnje je Zagreb, zgrada na Peščenici u kojoj se susjedi upoznaju u skloništu u podrumu. Čitatelje koji se sjećaju rata početkom devedesetih, roman “Reci brodovima…” podsjetit će na godine neizvjesnosti i tugovanja, a za mlađe, za koje je rat posvijesna činjenica, roman vjerno prikazuje ratnu strepnju, bez nade, planova i perspektive. Melita Rundek dosad je objavila 34 naslova, a osvojila četiri državne i jednu regionalnu književnu nagradu. Radi kao bibliotekar-informator u Knjižnicama grada Zagreba, na dječjem i na odjelu za odrasle, gdje organizira tribine, predavanja, gostovanja i promocije. Piše poeziju, prozu za mlade i odrasle te slikovnice, a mnoga njezina djela nalaze se na predloženom spisku lektirnih naslova. Neka od njih su dramatizirana i izvođena na radiju i na kazališnim daskama. 

S Melitom Rundek razgovaramo o ratnoj tematici romana “Reci brodovima da se brzo vraćam”, o ljubavi kao neizbježnoj temi, razlici između pisanja za odrasle i pisanja za djecu, te o njezinom prvom romanu za odrasle “Kasni vlak za Kopenhagen”.

Vaš drugi roman za odrasle „Reci brodovima da se brzo vraćam“ bavi se ratom, uzbunama i međuljudskim odnosima u izvanrednim okolnostima silazaka u skloništa i strahovanja od bombardiranja. Zašto ratna tematika trideset godina poslije rata?

Taj roman uopće nisam htjela objaviti. Čitali su ga moji poznanici, od kojih dva pisca, i dosta godina nagovarali me da ga objavim. Da nije dobio potporu Grada Zagreba ne bi ni izašao. Nisam ga htjela objaviti jer mi je dosta ustaša i četnika u komentarima i još uvijek imam strah od toga. Na našim prostorima se tako neuko i nepismeno lijepe etikete da mi je zlo od čitanja komentara na bilo koju temu na društvenim mrežama. 

Zašto su me nagovarali da ga objavim? Pa argumenti su bili da je roman lijep i da vraća sjećanja na jedan period u kojem smo svi strahovali, tugovali i gubili u trenutku kad se raspadala bivša država. Kad se razdvajala Čehoslovačka rekli su mi da je to bila marginalna vijest na televiziji i bez ikakavih obračuna, a kod nas se to dogodilo u krvi. U ratu. 

Čovjek bi pomislio – zašto ljudi stalno pišu o ratovima? Ali to je valjda jedina konstanta planeta na kojem živimo. Ne znam je li bio ijedan trenutak bez rata? UN je čak “ozakonila” rat jer su znali da će se i dalje ratovati pa, ne znam, donijela pravila – nemojte se tući nuklearnim i biološkim i kemijskim oružjem, ostalim možete. Naravno, to je stilska figura ironija, za one koji to ne prepoznaju. 

To je roman o jednom vremenu, rekonstruiran prema sjećanju i novinskim izvješćima i daleko od toga da teži biti dokumentaran i vjeran prikaz. Roman govori o tome kako u svim ratovima na svijetu gube najviše mali ljudi. Nevažni ljudi. Voljela bih da se tako čita, iako će interpretacije biti prema osobnim sklonostima. 

U romanu je ljubav ipak glavna tema, s tim da je pobjeda ljubavi apstraktna – gubici su veliki, od tuge se ne plače nego pada u groznicu. Je li stvarni događaj bio inspiracija za takav roman? Jeste li poznavali stvarne likove iz romana Ninu i Željka?

To je dosta često pitanje i za svaki moj roman se drži da je autobiografski ili biografski, što držim komplimentom, jer znači da je vjerno i da se čitatelj uživi. Život se ne da fotokopirati, čak i autobiografski zapisi su neka vrst “krivotvorenja”, možda je prejaka riječ, ali nešto se izabire i interpretira, dakle , prolazi kroz neke filtere. Stvarno je da strašne situacije poput rata jako povezuju ljude, čak i introvertirane, nesklone druženju ili one nepoznate koji se u takvim situacijama zbližavaju, druže pa i zaljubljuju. 

Stubišta koja su živjela u podrumu za vrijeme rata u Zagrebu i diljem Hrvatske sigurno su postojala, a jesu li postojali stvarni Željko i Nina, ne želim odgovoriti. Možda jesu, možda nisu, na čitatelju je da presudi. 

Susjedi u zgradi na Peščenici upoznaju se u skloništu i međusobno se podržavaju, jer ste ekstremnu, ratnu situaciju usmjerili na rješenja i razvijanje odnosa. Vidite li oko sebe primjere dobrosusjedskih odnosa i u mirnodopskim okolnostima? Vjerujete li u dobre ljude i sretne završetke?

Za sebe mislim da sam najveći vjernik jer vjerujem u sve i sva i kojekakva čuda. Iako sam jako dugo na ovom planetu i život me stalno demantira. Ili, ljepše rečeno, upotpunjuje sliku. Ima i dobrih i loših ljudi, treba biti realan, i to na svakoj strani kugle zemaljske. Ima dobrih i loših susjeda. Ima i dobrih i loših završetaka. I inače nisam fanatik ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Ne mrzim nikoga, to mi je gubljenje vremena i energije, a još manje iz razloga neke prošlosti od prije nekoliko desetaka godina. 

Nagrađivana ste spisateljica za djecu i mlade i poznati kao lektirna spisateljica. Zašto povremeno ipak pišete za odrasle? U čemu vidite izazov pri pisanju za odrasle? 

 Ja pišem. Volim pisati za djecu jer imam taj dječji senzibilitet. Pišem poeziju za odrasle od kad znam za sebe. Odrasli jesu izazov. Jer, po meni, djeca lakše prepoznaju što je autor htio reći. Odrasli se zakače i posvađaju oko nebitnih stvari. Oko nestvarnih stvari, rekla bih. Možda sam u krivu, ali u zrelim ljudima češće stanuju preduvjerenja i predrasude. 

Prvi roman za odrasle „Kasni vlak za Kopenhagen“ objavili ste 2011. godine, a tema mu je ljubav u pedesetim godinama. Jesu li pedesete nove četrdesete? Zašto tema ljubavi, u bilo kojoj dobi, nije prisutnija u javnosti? Zašto je ljubav marginalizirana u informatičkom dobu i senzacionalističkom novinarstvu?

- Pa danas je u modi biti cool, hladan i bezosjećajan, zar ne? Osjećaji baš nisu u modi. Što se tiče ljubavi, zapravo kako čovjek stari shvaća da je to jedino što vrijedi. Samo što smo ljubav baš do kraja izbanalizirali, a ima i dosta loših tekstova na tu temu. Nekako se sve vrti oko ljubavi, glazba, romani, ali to je rijetko autentično i stvarno. 

Vaši se romani preporučuju u biblioterapiji. Kakvo je njihovo djelovanje? Zašto je katarzičan završetak ljekovit?

- Da, i romani za djecu i za odrasle se preporučuju u biblioterapiji, u liječenju knjigama. Art terapiji. Zbog raznih tema i problema koje spominjem u knjigama. Pa valjda nešto i pomažu. Katarzičan kraj itekako može biti ljekovit. Nešto se treba isplakati i otpustiti. A ne pretvoriti u stalnu međusobnu netrpeljivost i mržnju. Što je često slučaj.