Lucijana Živković | Slučajni piroman

Šta mu je ovo trebalo? Uz najbolje namjere završiti ovdje, iza rešetaka. Božo se trgne na neki nepoznati, očito zatvorski zvuk. Premda neće još dugo gledati ovu kockasto- rešetkastu panoramu s prozora, nostalgično uzdahne za slobodom. Prošao je on svega i svačega, ali baš nikada nije bio u zatvoru.

Odmetnuti sin poslijeratnog visoko pozicioniranog političara, pridruživši se disidentima u vrijeme Hrvatskog proljeća, kod kuće više nije imao mjesta. Otac ga se u najboljoj komunističkoj maniri odrekao preko novina i on je od zlatnog dečka postao beskućnik. Tu i tamo boravio je kod rodbine ili prijatelja koji su se nakon svega prorijedili. Jer nije bilo baš uputno imati takvo društvo i uglavnom su ga izbjegavali.

U svemu tomu on se na početku čak i dobro osjećao; nije bio ni gladan ni žedan, kako se kaže, a osjetio se i nekako oslobođenim od vladajuće malograđanštine i otvorenih vidika maštao je o drugačijem životu nego što ga je upoznao u sivom socijalizmu.

No nenavikao na fizički rad koji je povremeno prihvaćao kako bi se prehranio, sve je češće snagu bodrio alkoholom. To ga je dodatno udaljilo od ono malo prijatelja koji su mu ostali i Božo nekako tiho sklizne u sferu klošara i beskućnika.

Sjeti se onda, u najvećoj potrebi, rodbine na selu u blizini V. Bili su to prostodušni ljudi staroga kova predani fizičkom radu, On se smjesti kod njih pomažući koliko je mogao u svakodnevnim poslovima. Njegova su lutanja gotovo uvijek završavala kod njih, a oni su ga rado prihvaćali. Čak se i prijavio na njihovu adresu gdje je dobivao i socijalnu potporu.

Bio je oniži i zdepast, pomalo rošava lica i prorijeđene kose, ali je njegov šarm začudo privlačio žene. A on je to znao iskoristiti; useli se on, onako bez ičega, trenutnoj odabranici, pogotovo zimi. Nacijepa drva, očisti snijeg, a bogme se noću i ugrije uz odabranicu. Proljeće bi ga opet odmamilo u lutanja.

Na jednom od njih upozna on Tomu. Dogodilo se to u lokalnom vlaku dok je kružio vagonima da izbjegne konduktera. Ugleda slobodno mjesto, ali ga više privuče osoba koja je sjedila tamo. Činio se gospodin ugodne vanjštine šezdesetih godina. Odijelo je odavalo da vodi brigu o sebi, iako nije bilo skupo. Pogledom uzajamnog povjerenja i gestom ruke pokazao mu je slobodno mjesto nasuprot sebi. On zahvali i prihvati te sjedne okrećući se u strahu od konduktera. „Neće ti on ovamo, bio je već“, obrati se Boži suputnik kao da mu je pročitao misli. Božo se opusti. Ni sam nije znao zašto je tako lako i s povjerenjem prihvatio poziv da sjedne baš tu.

Suputnik je, kada se predstavio, poveo razgovor o općenitim stvarima, životu, sreći, obitelji i Božo se uzvrativši mu, potpuno otvorio. Osjećao je da je taj čovjek ovdje da ga sasluša i da će ga razumjeti. Osjećao je neku magičnu snagu koja je izvirala iz njega i koja ga je i privukla da mu pravi društvo. I dok je razgovor odmicao, bolje reći Božin monolog, suputnik je pozorno slušao, a izraz lica mu se mijenjao od razumijevanja, sažaljenja do neke lukave spoznaje i činilo se kao da mu je ovaj slučajni suputnik svoj život servirao na pladnju, dobrovoljno, pa neka s njim čini što hoće. A njemu je bilo svejedno, samo je tražio pogodnu osobu koja će mu biti odana i imati u njega bezrezervno povjerenje. Činilo mu se da je u ovoj, pomalo izgubljenoj duši, pronašao baš to što je tražio.

Uskoro stigoše u V. i Tomo ponudi Boži smještaj. „Imam slobodnog prostora pa možeš k meni da mi praviš društvo.“ Ovaj nije oklijevao jer i tako je trebao nešto bolje od seoskog imanja i rodbine. Prihvati poziv i oni iskrcavši se iz vlaka pođu prema centru gradića. Nakon par trenutaka ušli su u kratku slijepu ulicu i njemu odmah upadne u oči jedna kuća; prizemnica s nekoliko prozora do ulice, ali kao da je napuštena i namjerno nedovršena. Jer vidjelo se da nije nova, ali nije imala niti krov, niti fasadu i sve na njoj je bilo nekako staro. Klimavi plot od dasaka pokleknuo je i tako nakrivljen kao starac, čekao da ga netko pridigne. I dok su se približavali kući, on u mislima posumnja da je upravo ta kuća njihov cilj. „Nije valjda to Tomin dom?“ I kao da ga je čuo, Tomo potvrdi njegove sumnje. „ Evo nas!“ reče bez imalo neugode kao da su stigli pred palaču. Nije imao potrebu objašnjavati, ali usporedba vlasnika i njegove kuće gotovo je graničila s groteskom.

A kada su ušli u dvorište loš se dojam zaokružio. Ugledao je niz malenih izbi, ostava i mnoštvo smeća razasutog uokolo. Sada se Tomo ipak opravda. „To ovi moji stanari neće ni za sobom počistiti,“ svali on krivicu sa sebe. „Za stanje kuće sigurno ti nisu krivi stanari,“ u mislima mu odvrati Božo, ali iz pristojnosti samo kimne glavom i oni uđoše u kuću.

Unutrašnjost je bila odslika vanjštine kuće: oskudni i rasklimani namještaj, nedovršeni betonski podovi i od kiša koje su kroz, najlonom prekrivenog krova, nesmetano curile u kuću, pljesnivi zidovi. Božo pomisli kako s njegovim suputnikom nešto nije u redu ako mu je dom u takvu stanju. Tomo pokuša objasniti; „Ovo mi je samo usputno svratište, nije moj pravi dom. Neka ostavština za koju se ne mogu brinuti nego je koristim povremeno dok ne prodam.“ Bilo istina ili ne, Božidar kimne i oni sjedoše u prostoriju gdje je bila kuhinja. Tomo mu ponudi sendvič što ga je izvadio iz torbe i ovaj prihvati. Natoči im po rakiju i počne promatrati svoga gosta.

Odluči ga upoznati s planom kojeg se sjetio čim ga je ugledao u vlaku. U sebi je još kalkulirao: „Treba smještaj, još dobro izgleda iako nije mlad, a voli žensko društvo. Vrijedi pokušati pa ako ne prihvati, opet dobro. Naići će netko drugi.“

I on , malo po malo počne priču dok je gost još žvakao poveći sendvič. Opisao mu je slučaj udovice koju zna već dugo. Naime muž je nedavno poginuo na radu u Njemačkoj i ona je dobila odštetu. Mogao bi on, Božidar, malo oko nje pa tko zna kuda ih to odvede. Naravno bez pritiska, kako on odluči. Ipak, ide jesen, trebat će neki smještaj.

„A zašto Vi ne biste…?“ upita Božo domaćina no ovaj odvrati da nije više zainteresiran za avanture te vrste. „A što Vi dobivate s tim? Mi se gotovo i ne poznamo, a Vi mi činite takvu uslugu,“ nije bio naivan ni Božo. Ovaj mu potom izloži ostatak plana. Kad se useli k udovici, treba pronaći gdje drži novac, uzeti ga i onda ga podijeliti s njim.

Iako je mnogo puta balansirao na rubu zakona, ne svidi mu se ovaj plan no Tomo ga je uvjerljivo nagovarao i on na kraju pristane. Uostalom, prvo će procijeniti sve opcije pa ako…

Odmah sutradan nakon, za Božu nemirne noći, pođoše u obližnje selo u posjetu udovici. Već na prvi pogled Božo uoči da se Tomo i ona poznaju malo bolje nego mu je ovaj rekao. Izmijenili su brze poglede, kao zavjerenici i Božo odluči biti oprezan. Ušli su u kuću koja nije baš bila nova, ali dobro održavanu i čistu. Ukratko, Božo se svidio domaćici, Ivanka se zvala, pa se dogovoriše da joj sljedećeg dana dođe pomoći u polju.

Nakon nekoliko tjedana on jednostavno prenese ono malo prtljage što je imao i doseli se Ivanki. Dok je nije bilo kod kuće on je pomalo pretraživao skrivena mjesta gdje bi mogao biti novac jer žena nije imala povjerenja u banke pa ga je držala kod kuće. Iako su se dobro slagali, nije mu otkrila gdje je novac. On ga je brzo pronašao: u ostavi gdje je držala drva, zimnicu i svakakve stare stvari bila je i zapuštena, iako namještena peć. Promatrajući je više dana, odluči skinuti cijev i pogledati u dimnjak. Napipa plastičnu vrećicu i izvadivši je, protrese s nje čađ i prašinu. Novac!

Plan je bio da zapali vatru pa kaže Ivanki da je htio počistiti ostavu i popraviti peć. Naravno, ona bi pomislila da je novac izgorio, ali kako on za njega tobože nije znao, ne bi ga nitko mogao okriviti. Naravno, osim Tome, ali ipak je to njegov plan pa neće ništa odati. Nakon određenog vremena posvađao bi se s njom i napustio selo. Jedini je problem bio Tomo i njegova polovina. No o tome će misliti kasnije. I on natrpa u peć papira i drva, zapali vatru. Peć je dimila jer dugo nije bila u funkciji, ali ubrzo se razgorila vatra u njoj i on pođe skriti novac prije no dođe Ivanka.

No ubrzo je vatra „uhvatila“ dimnjak i proširila se na krov. Dok je susjed primijetio i pozvao vatrogasce pola je kuće već bilo u plamenu. Božo je za to vrijeme bio zauzet skrivanjem novca. Ne treba mnogo riječi da bi se opisalo Ivankino stanje kada je stigla kući. Policija je napisala zapisnik, vatrogasci osigurali požarište i gužva se raščistila. Dvorište je opustjelo, samo je od svega ostao čađavi kostur kuće.

Ostalo je njih dvoje; on napet i nervozan objašnjavao je po drugi put što se dogodilo. Prvi put isto je rekao policiji. Ona zdvojna, neutješna, pritisnuta spoznajom o gubitku novca za koji nije smjela reći Boži. Smjestili su se u dvorišnoj pomoćnoj kuhinji jer je stizala noć. Ona je jaukala i već očiju nabreklih od plača gledala rezignirano u Božu ne nalazeći izlaza iz ove nesreće: nema kuće niti novca za novu. On se okrene jer nije mogao ravnodušno promatrati njezinu muku i prokune dan kada je sreo Tomu i pristao na njegov plan.

A onda, ni sam ne znajući zašto, ode do skrovišta gdje je bio novac. Izvukao je vrećicu i još malo počekao prevrćući je u rukama, a onda se odlučno uputio k Ivanki. Ona je bila u fazi potpune spoznaje onoga što se dogodilo i što je izgubljeno i gotovo je životinjski cviljela s rukama na licu, sakrivši se od njegova pogleda. On sjedne naglo do nje za stol i obgrlivši joj ramena zausti: „ Ivanko, nije ništa izgubljeno. Oprosti mi, ali ja sam uzeo novac. Našao i uzeo. Sad ti ga vraćam.“

Ona je s nevjericom gledala čas u njega, čas u vrećicu s novcem pa ga kroz suze upita: „ Pa kako si ga spasio? Kako si znao da je tamo, da uopće postoji?“ Nije htio objašnjavati svoj plan i Tominu ulogu u njemu. Nekako nevoljko najavi joj svoj odlazak jer nije mogao čitav događaj staviti u neku ladicu i zaboraviti da je bio gotov ukrasti njezino tragedijom obilježeno vlasništvo. Činilo mu se sada kao da bi njezin muž time po drugi put umro. I ne nečije, nego žene koja ga je primila otvorena srca.

Ne razmišljajući previše, bi li promijenio odluku i ostao, on već sljedeće jutro spakira ono malo odjeće s kojom je došao prije nekoliko mjeseci i potiho, dok je Ivanka iscrpljena i pod djelovanjem sedativa, još spavala, jednostavno ode. Ona je sinoć još vjerovala da će ostati, no on nije htio komplicirati s opraštanjem i pun krivnje radije je otišao bez pozdrava.

Lutao je poznatim cestama u blizini V. i odlučio se smiriti i naći posao na nekom imanju da makar za hladnijih dana ima gdje boraviti. K Tomi nije htio jer će ga možda tražiti obećani dio novca kojeg on više nije imao.

*****

Iako je ubrzo našao posao i smještaj u S. nikako se nije uspijevao osloboditi osjećaja krivnje. Stoga je opet posegnuo za ohrabrenjem – alkoholom i nemalo se puta vraćao na imanje pijan. Radio je poljoprivredne poslove i brinuo za konje koje je gazda imao za rad. Rano te večeri opet se, krivudajući putem, vraćao na spavanje. Rana je večer, ali na selu se rano liježe. Da ne probudi gazde, on se smjesti u ostavu za sijeno gdje su bili i konji. Ovdje, u toplom, među njima, bilo mu je posve ugodno i on zaspe.

Toplina je odjednom postala nesnosna i on se probudi. Oko njega je sijeno bilo u plamenu, a konji su preplašeno njištali. Bez misli, samo nagonski, on se sjuri u dio s konjima i oslobodi ih. Oni uplašeno odgalopiraju u dvorište, nemirno frkćući. Za to vrijeme on je pokušavao zaustaviti požar, ali je buktinja ovladala prostorom. Začuo je i prve povike susjeda i gazde koji su već trčali s kantama na požarište. Buktinja se dizala visoko, a uokolo su letjeli crni ostaci i lepršali kroz dim poput leptira. Dvorište se napunilo susjedima, lica osvijetljenih plamenom. Zažareni od truda i želje da pomognu, trčali su čas ovamo, čas onamo sve dok nisu stigli vatrogasci i preuzeli gašenje jer spasit se više nije dalo ništa. A on, znajući da će ga optužiti za palež, skrivečki je oteturao u mrak. Tek tada shvati da ga je probudila upaljena cigareta koja mu je, ostavši mu u ruci dok je tonuo u san, opržila prst. Ali i uzrokovala požar!

Tražeći put kroz polja, razmišljao je o svom položaju. Bio je gotovo siguran da će ga gazda optužiti za ovo. Iako je posredno kriv, nije bilo namjerno. No tko će mu vjerovati nakon onoga kod Ivanke. Utučeno je hodao kroz mrak nadajući se da će naći neko sklonište. Htio je samo leći i zaspati da ga nitko ne uznemiruje.

Ubrzo stigne do grupice kuća i uz jednu od njih opazi nakrivljenu ostavu. Daščana vrata zaškripe dok ih je otvarao i on uđe. Bilo je tu svega: poljoprivrednog alata, bala slame, različitih posuda i sitnarije te jedan ležaj koji je očito čekao da ga se baci. Božo se spusti na nj i uzdahnuvši pokrije lice rukama. Bio je čađav, znojan i umoran. I kad se htio opružiti i opustiti, začuje škripu vrata i opazi sjenu koja krene k njemu. Već se uplašio, ali shvati da je pred njim dijete. I to vrlo ljutito. Trknuo je komad drveta koji mu se našao pod nogama i baš kad se htio baciti na ležaj ugleda Božu. Nije se uplašio samo upita: „Tko ste Vi? Što tu radite?“ Božo odgovori da bi samo htio prespavati jer nema gdje i dječak se smiri.

Iako nije ništa više rekao. Božo primijeti da je ljut. I dok se nećkao hoće li ga ili neće pitati o ljutnji, mali, mrmljajući si nešto u bradu, izvadi upaljač iz džepa. Božo mu se uznemireno obrati: „Šta je bilo? Budi oprezan s vatrom u drvarnici, možeš nešto zapaliti!“

„ I želim to! Vidjet će on koga će maltretirati i tući,“ dječak će revoltirano dok su mu se u očima pojavile suze.

„ Jel’ to misliš na tatu?“ upita ga Božo. „Radim svaki dan i to mu nije dosta. Uvijek nađe još nešto što nisam napravio ili sam krivo napravio. Dosta mi je toga!“ kroz suze će dijete.

„Nije to razlog za ovo što si naumio, vjeruj mi. Bit će puno štete, a za tebe, vjeruj, samo još gore.“ Dječak ga je pogledavao nepovjerljivo i Božo se odluči na odlazak. Samo mu je još trebalo da bude ovdje zatečen ako mali uspije u svom naumu. Ali ovaj je, očigledno pun ljutnje i misli o osveti, tipičnih za dijete, već proveo svoj plan: bacio je otvoreni upaljač na hrpu suhih tresaka. No baš tada na dvorištu se pojavi otac koji je slutio gdje bi mogao biti sin i pozvavši ga po imenu, ugleda sjaj iz drvarnice. U trenutku dok je domaćin hitao da ugasi još nerazbuktani plamen, Božo je istrčao na dvorište. Gazda ga je uhvatio i obrušio se na njega vičući i udarajući ga, misleći da je on zapalo drvarnicu. Ostali su ukućani pokušali ugasiti plamen koji se još nije oteo kontroli.

Brzo su suzbili plamen koji se još nije razvio u buktinju, dok je gazda zaboravio na sina i još uvijek držao Božu koji se rezignirano prepustio neminovnom. Mali se nekamo izgubio, a krivicu svališe na Božu. Još kad su ga prijavili policiji, odmah je iskrsnula nezgoda kod Ivanke, a kasnije su ga povezali i s paljevinom u S.

Što više pričati osim izreći Božinu slutnju da ga je netko cinkao za ono kod Ivanke. Jer ona nije. Tako mu je rekla dok ga je posjećivala u zatvoru i nije imala razloga lagati.

Sjetio se Tome i duga prema njemu. „ Sigurno je on,“ pomisli. Ali nije žalio što je plan propao. Žalio je jedino što Tomi nije rekao što ga spada. Sjeti se njegova umiljatog i prijetvornog glasa i upita se kako se samo mogao toliko prevariti u tom čovjeku. Trebao je sve shvatiti kad je ušao u onu prokletu kuću. Jer kada mu se u mislima pojavila slika Tomine kuće i svega oko nje, bilo mu je jasno da je njegov pokrovitelj u stvari predator u potrazi za naivnim žrtvama koje će provoditi njegove prljave planove.

****

Novi dan u zatvoru. I Božo je tu. Istina, slučajno, kao što su i požari koji su planuli u njegovoj blizini bili slučajni. Jedini on je to znao.