Kitana Žižić | Sreću čine stvari male

Mnogo puta sam to čula i što sam dalje kroz život hodila, sve sam više u to bila uvjerena. Ali moram priznati da sam dobro nažuljala noge dok sam prihvatila. Mislim da posjedujem dobrodušnu ali kompliciranu osobnost. Moje želje su uvijek stremile visinama pogotovo kad se radi o ljubavnim odnosima. Nikad do kraja zadovoljna, uvijek je sitnica nedostajala, koja možda uopće ne bi bila presudna za stabilan, čak i strastven odnos. Na priznanje me naveo, a tko drugi nego Woody Allen. U njegovim filmovima najčešće pronađem i osvijestim neki dio sebe.

Tako je bilo i neku večer, ali nisam sigurna o kojem se filmu radilo, jer sam nekoliko odgledala, budući su dvije subote zaredom na trećem HRT-ovom programu bile posvećenu njegovom doprinosu sedmoj umjetnosti. U tom filmu prijatelj prijatelju objašnjava razlog prekida jedne duge veze: nije mu se sviđao njen smijeh. 

I meni se to dogodilo, kako da zaboravim? Sjedila sam s mladićem u nekadašnjem splitskom kinu Central i gledala jedan od filmova o Indiana Jones-u. Sve je bilo divno obećavajuće, a kad se moj dragi od srca nasmijao, rastužila sam se upitavši sebe što me to smeta. I ubrzo izazvala prekid dugo očekivane ljubavi. Može li se biti kompliciraniji od toga?

Kad sam počela uviđati da ne stojim čvrsto na nogama, da lebdim u nekom međuprostoru ispunjenom nerealnim očekivanjima, pokušala sam se spuštati pomalo s visina da ne tresnem prejako. I za to je trebalo vremena. Ono što je izgubljeno, otišlo je, naravno, u nepovrat. Taj „veliki liječnik“, tj. vrijeme, kako ga mnogi nazivaju, ili život i njegove turbulencije, spustio je i moju repicu. I bila sam mu vrlo zahvalna.

Svijet se preobrazio u puno ugodnije mjesto za provesti život. Nostalgija me nikad nije napustila, ali naučih radovati se mnogočemu. Gledala sam uokolo s naklonošću, pogledom obojanim vedrim bojama, kao što su bile i boje moje odjeće, a u očima one u ogledalu ogledala se radost bivanja.          

Tako sam jednog običnog petka potvrdila sebi svladavanje lekcije za koju je najviše strpljenja pokazao moj suprug. Nekoliko posve malih susreta ili zgoda tog običnog petka toliko su mi radosti priuštile i potakle na razmišljanje. Bilo mi je začudno koliko naizgled bezvezne sitnice mogu ugrijati srce te se kao suncem obasjan vratiš u svoj stan.  

Najranije sam otišla u knjižnicu potražiti knjigu književnice Sonje Smolec „Moja sestra Sarah“ i postavila knjižničarki prilično glupo pitanje: „Imate li knjige Sonje Smolec?“

„Naravno, koju želite?“

Kad sam se izjasnila, knjižničarka me odmjerila od glave do pete te mi obznanila da se radi o dječjoj knjizi.

„Znam ja to. Ili ne mogu posuditi knjigu s dječjeg odjela?“

Još me malko gledala, sad već blaže a onda se očima konzultirala s očima kolegice te sam s knjigom otišla u kafić da je najprije malo osjetim u rukama. Imala sam dovoljno vremena do naredne obveze. 

Potom odoh na autobus. Uz pretpostavku da ću na sistematskom pregledu imati dosta praznog hoda planirala sam ponijeti knjigu. U autobusu shvatih da sam je zaboravila, što sada i nije bilo važno jer sam imala ovu dječju. Preko puta mene mlada djevojka s podebljim romanom, ne diže oči od stranica. Dobro je razumijem. Sjećam se dana kad bih na brodu za Hvar vrtjela glavom brže od ventilatora da izbjegnem poznanike. Željela sam u miru čitati. 

Na mom krilu u busu ležala je „Moja sestra Sarah“ u platnenoj vrećici s natpisom: „Čitam izvrsnu knjigu“. Nisam odoljela da je ne pokažem strastvenoj čitateljici preko puta. Nije mi bila namjera omesti je, ali ipak jesam. Započele smo razgovor koji se nastavio sve do moje odredišne stanice. 

Razgaljena ugodnom komunikacijom i razmijenjenim preporukama stigla sam na cilj. Na jednom od pregleda pronađen mi je miom. Do tada meni nepoznati liječnik započeo je intervju o mom zdravstvenom stanju, kao da mi to nije barem deseti po redu u istoj specijalnoj bolnici. Gubi vrijeme on, gubim ja. A mogla sam već nešto korisno raditi, na primjer uživati u čitanju posuđene knjige za djecu. 

Nakon što je specijalista pregledao ranije nalaze i ustanovio postojanost nepromijenjenog mioma već više od deset godina, zaključio je da je dobre ćudi. 

„Pa naravno da mora biti takav kad mu je i posjednica dobroćudna“, odgovorih.

S nikad boljim nalazima usprkos 65+, uputih se u Perivoj. Dok sam ponovno pila kavu u uhu mi je zvonio predivan Terezin glas: „Sreću čine stvari male, tvoje igre, tvoje šale, vjetar sam u tvojoj kosi…“, a meni je tog dana povoljan vjetar puhao u leđa.  Na povratku kući pozdravljala sam nasmijane ljude, mrzovoljne izbjegavala.

Moj dobar dan začinjen je neočekivanom porukom od jednog pratitelja na Facebook-u: „Pošaljite mi adresu, želim vam pokloniti svoju knjigu aforizama.“

Tko to može platiti? Kad se otvoriš za ljepotu ona te sustiže i ublažava one drugačije trenutke.