Kako je ljeto dugo kada imaš petnaest godina! Bile smo vršnjakinje, moja sestrična Nina i ja. Strastveno smo dijelile te beskrajne dane ljeta u kući moje tete. Dijelile smo i nejasnu slutnju da nas čeka dobar život, o kojem smo maštale ležeći na toplom zidu lukobrana. Hvatale smo zvijezde padalice i svaku suzu Svetog Lovre pretvarale u jedan san. Tada je to bio tek nebeski vatromet, sveci su nam bili daleki; zvijezde padalice postale su suze Svetog Lovre puno kasnije. Ponekad prije, a ponekad zajedno s našima. Ali tada smo opijene toplim, tamnim nebom nad srebrnim morem vjerovale u ljubav, prijateljstvo i neraskidivost srodstva krštenog u moru.
Noću smo se iskradale iz svoje prizemne sobice i u bebidolkama odlazile do vječno užurbane pekarnice po mirisno, vruće pecivo. Sjele smo na dugački pusti žal i uživale u mirisu mora i toplog kruha s naivnim osjećajem bezazlene avanture. U miru blage ljetne noći odjekivao je naš djevojačkim smijeh i želja za životom.
Popodne je iz Rijeke stizao parobrod Vuk Karadžić. Mještani i domaći Zagrepčani redovno su išli na malu rivu dočekati i otpratiti brod. Odmah znaš sve: tko je partil, tko je arival i tko je kome bio drag. Nina i ja smo zadovoljno oblačile haljine, koje bi moja mama u Zagrebu sašila prema meni za nas dvije. Razlikovale su se u boji, kao i nas dvije. Rijetki tadašnji turisti često bi se tom društvenom događaju priključili. Svi dotjerani. Svatko je svakog odmjeravao.
Kada je brod otišao, a dugo ga se vidjelo na pučini, domaća je balavurdija krenula na sam kraj rive i pljunula u more za sreću. Zavjet je vrijedio samo s male rive, premda se cijeli život odvijao na moru i uz more. Našlo se i zagrebačke mladeži i starijih gospođa u tom poganskom ritualu.
Lovro je svake godine plakao u isto vrijeme, na istom lukobranu. Mi smo bebidolke zamijenile prvo pamučnim pidžama pa svilenim spavaćicama i nismo tako često pogled podizale prema nebu. Ona je u drugoj republici liječila crne dječje zube, a ja u svom gradu, koji mi je postajao sve više stran, čekala da nađem barem jednu od onih želja. Ali s „kosom od četiri vjetra“ i očima punim zvijezda palih u more, nisam mu više pripadala, niti on meni. Nisam pripadala nikamo.
Došao je rat. Zapalili su ga isti oni koji su spalili Svetog Lovru. Nina je prognana. U torbi je nosila toplu odjeću i puno donjeg rublja. I fotografije. Autobusom je prelazila granice izmišljenih država, otimali su joj razne valute. Vidjela je u uniformama nekih novih vojski svoje dječje pacijente, naoružane i važne.
Ja sam se s velikom nadom angažirala međunarodno i humanitarno; već udana s dvoje djece. Ništa nas nije udaljilo, ni vrijeme, ni prostor, ni način života. Samo što se od mojih haljina sada mogu napraviti dvije za Ninu. Ona je mršava „stara cura“, koja puši jednu za drugom, a ja debela baka, koja jede kolač za kolačem. Ona na svom otoku bere divlje šparoge i hoda vrletima. Da zaboravi, da se nađe, a ja idem na koncerte i kreativne radionice i tražim se. Ona, kao prava bodulka, ne ulazi u more, ja iz njega ne izlazim. Ono je moj svemir, moj Bog, ja…
Nazvala me nakon potresa: „Pljunula sam u more s male rive!“
Podrhtavali smo još dugo, moj grad i ja. Znala sam da će Sveti Lovro sačuvati još poneku suzu za nas.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.