Jadranka Göttlicher | Dinko pao u govna

  Moj je tetak bio jako pobožan čovjek. Tri puta dnevno odlazio je u malu sobu, odakle se vidio crkveni zvonik, i molio Oče naš i Zdravo Marijo. Ja sam uvijek zamišljala da moli za čistoću, kojom je bio opsjednut. Mene je učio kako se koristi ručnik, što me uopće nije zanimalo jer sam ga koristila kako Bog zapovijeda i bez tečaja.

   Možda  ga je trebalo žaliti, ali mi nismo mislili da tetak zaslužuje sućut jer je on iz silne potrebe za čistoćom maltretirao i tetu i bedinericu i sve oko sebe. Nije nas baš volio, nije nas mogao prvo oprati pa onda biti s nama. Obitelj ne biraš, u tom se poklon bonu uvijek nađe i ono što nikada nisi poželio. 

   Da smo mogli tetka bi sigurno vratili, ali voljeli smo njegovu ženu i sina i dolazili smo vikendom k njima. Teta je uvijek osmjehom otvarala, do visokog sjaja ispolirana, ulazna vrata. Pitala sam se često: kako može živjeti u istoj kući s tetkom i još uvijek se smiješiti. 

   Te smo subote, sjedili u dnevnoj sobi, jeli prefine kolače i strepili hoćemo li morati na dezifenkciju dlanova kada se tetak s posla vrati kući. Začuli smo otključavanje vrata i sitne, brze korake koji jure prema kupoanici. Minute su se prelijevale u žamoru vode i prigušenim zvukovima što su dolazili iz kupaonice. Napeto smo osluškivali, u tišini gledali prema vratima i nervozno sakupljali nevidljive mrvice sa stola. 

Teta je, prigušenim glasom, prekinula tišinu:

- Prvo skida odjeću, cipele i pere đonove na cipelama. Nakon toga pere ruke, ispire odjeću, pa opet ruke čvrstim sapunom bez mirisa. Na kraju oblači čistu kućnu odjeću i još jednom pere ruke. 

Pokušavala sam izračunati koliko mu vremena treba, ali nitko od nas ne pere đonove, ne ispire odjeću, ne trlja ruke tvrdim sapunom tri puta.  Njemu je za sve to trebalo punih sat vremena.

    Voljela sam tetu, mogla sam sjediti uz nju satima i slušati njene priče. Voljela sam i bratića Dinka, bilo mi je potpuno svejedno što tetak još uvijek traži i posljednji neoprani komadić tijela. Ili odjeće. Bojala sam se samo da ne uđe s krpom i počne nas prati. Zamišljala sam kako nam prilazi, prima prvo za ruke, okreće dlanove i čvrstim, energičnim pokretima skida s njih mrtve stanice kojih se treba riješiti. Nije mi se svidio taj prizor, poželjela sam da nikada ne uđe u sobu. A onda sam, iznenada začula tatin povišeni glas: 

- On to radi namjerno da se napravi važan i da nas izbjegne. Kada odemo, sigurno briše kvake alkoholom. Više me neće vidjeti! Za mnom nitko neće dezinficirati kvake! - bijesno je rekao, ogorčeno se digao i odveo nas do izlaznih vrata. 

Tata je održao obećanje, nismo se više nikada vratili. 

Teta je i dalje dolazila u Zagreb. Ali, bez muža, samo s Dinkom.

Nikada nismo pitali, ali ona je ipak pričala smiješne priče njihove svakodnevnice, ispunjene opsesivnom čistoćom. 

- On tušira bor. - reče teta jednom. 

Nismo odmah  shvatili, upitno smo je gledali.

- Kupi bor na placu, stavi ga u kadu istušira, okapa i osuši na balkonu - odgovori teta. 

- Tek onda bor može u sobu na kićenje. Takav bor nema nitko na svijetu.

- Oprao je i kamilicu kupljenu u rinfuzi.

- Stalno pere plišane igračke i vješa ih za uši na štrik na balkonu. 

- Susjeda kaže da samo čeka kad će vidjeti Dinka na štriku, obješenog za uši - smijala se teta.

 I dalje sam se pitala odakle taj osmjeh dolazi. I što radi s njom kada je želi poljubiti. 

A što sa sinom, kada…

Bilo je ljeto, sva su djeca satima bila vani.  Odjednom, teta i tetak su začuli višeglasnu dreku:

- Dinko  pao u govna! Dinko  pao u govna! - skandirali su sa spojenim prijedlogom - ugovna. 

Izletjeli su na balkon i ugledali  Dinka kako trči, raširenih ruku, sav u dreku i plače. Slijedila ga je hrpa oduševljene, nimalo sućutne dječurlije. 

Tetak je potpuno oduzetih nogu, nepomično stajao na balkonu, dok je teta jurila prema sinu, pomalo oklijevajući. U svakoj drugoj prilici, čvrsto bi ga zagrlila, ali smrad je postajao sve snažniji što se više približavala.  Ne znam što je na kraju odlučila, na tom je mjestu zastala i prvi puta vrlo brzo i vrlo kratko završila priču s rečenicom: Dinko je pao u neku zahodsku rupu ili septičku jamu, što li. 

Moja je mama bila užasnuta činjenicom da se dijete moglo ugušiti u govnima. Zato nisam postavljala pitanja, a više no išta željela sam znati sve detalje i ono što me najviše zanimalo: kako je tetak sve preživio. Zamišljala sam neki šlauf, kombinezone, vizire, velike najlone, gumene rukavice. I Dinka bijelog od pjene, pa crvenog od trljanja, ošišanog na nulu, zakrvavljenih očiju. Možda se sušio na štriku?! Zamišljajući rasplet, vidjela sam ga kako spava na dekama u hodniku. Deke bacaju, kupuju nove, da može opet na spavanje poslije tuširanja. I tako barem dva tjedna. 

Nikada nisam sazanala kraj priče. Dinka nisam pitala ni kada su se uspomene djetinjstva  pretvorile u uvijek iste priče koje smo za nekim drugim stolovima, u našim kućama, prepričavali. Ovu nikada nismo spominjali. 

Tetka više nema, a teta se ponekad zaboravi, pa ispod glasa promrmlja:  S govnima je do raja došao! Bog  je uslišao njegove molitve.