Zorica Antulov | Prijatelju

Jednom, kad ostaneš sam pod svojim nebom, 

pod svojim nebom ugaslim od boli, 

kad odlomi se vrisak kroz tišinu, 

nijem, krut ko pogled zarobljen u soli.

 

Kad zaglavi se jutro zatečeno

maglom što krije dan što za njim  hodi, 

ne gazi srce zato što te  boli. 

Kreni kroz maglu, kroz nju rijeka vodi. 

Magla će taknut pogled sav od soli. 

Pod vjeđom skriven grumen će poteći. 

Omekšat kad se  pretvori u suze. 

Olakšat kad se pretvori u riječi. 

Ja znam: u magli prijatelj se krije. 

Tajnovit, iskren, što ispovijed zna.   Korito rijeke poznam. I gdje lije ... 

U istoj magli bila sam i ja. 

A ti si tada bio moje svjetlo. 

I snaga vode rijeke koja liječi. 

Ti, moj si grumen pretvorio u riječi. 

Prepuštanje pretvorio u boj. 

Ti! Rijedak dar za vječnost jesi meni. 

Ti! Dragocjeni prijatelju moj.