17. lipnja 1888. – 11. kolovoza 1985.
Fotografija:
enciklopedija.hr/Ilustracije/HE1_0933.jpg
Rođen je u moslavačkom kraju, Deanovcu kod Kutine kao drugo dijete imućne seljačke obitelji. Osnovnu školu završava u Križu, a srednju u Zagrebu na preporuku seoskog učitelja kao vrlo nadarenog đaka. Srednju školu završava sa svjedodžbom Kraljevske donjogradske gimnazije, a zatim upisuje Filozofski fakultet – odsjek klasične filologije: grčki, latinski i filozofiju, te 1914. apsolvira na istome. Već iduće godine kao pričuvni poručnik odlazi u Galiciju, te sljedeće četiri godine boravi u Rusiji kao ratni zarobljenik. Tadašnje vlasti mu dozvoljavaju da u gradu Zemljansku predaje njemački i latinski jezik kao gimnazijski nastavnik. Taj posao radi do 1918. g.
Kao gimnazijski nastavnik i budući knjižničar u ruskoj stepi se pridružuje grupi koja sabire razgrabljene predmete i rukopise umjetničke i znanstvene vrijednosti. Posebno ga zanimaju Hrvati koji prate povijest Slavena ponajviše Rusa, te počinje s prevođenjem djela ruskih pisaca. Prevodi djela i pjesme Brjusova, Bloka (prvi je na hrvatski jezik preveo Blokovu poemu „Dvanaestorica“), Jesenjina, Severjanina, Tihonova, Erenburga i dr.
Zaljubljenik u rusko pjesništvo postaje posrednik između ruske i hrvatske književnosti. Od suvremenih ruskih pjesnika interes se polako okreće prema klasicima ruske književnosti 19.st. – Puškinu, Dostojevskom, Tolstoju, Turgenjevu. Sve se više počinje baviti utjecajem ruskih pisaca na hrvatske stvaraoce, u periodu od romantizma do realizma. Time se sve više približava komparatističkoj djelatnosti – istraživanja o tekstu, prijevodu i prevodiocima društveno-političkih i književnih ruskih djela među djelima hrvatskih pisaca postaje dio njegovog interesnog rada i znanstvenog opusa.
Po povratku iz Zemljanska, doktorira filozofiju na Zagrebačkom sveučilištu. Kratko vrijeme bio je zatočen u logoru Jasenovac.
Od 1919. g. radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao knjižničar, gdje je ostao s kraćim prekidima sve do 1945. g. Organizacija i uređenje knjižnica, čuvanje i obradba knjižne građe s iskustvima iz stranih knjižnica – bila je njegova velika strast na kojoj je pokazao početni znanstveni interes na polju knjižničarstva i knjige općenito. Posebno je pridonosio ideji o prikupljanju stare građe, a posebice građe o Zagrebu (Zagrabiensia).
Postaje predavač kolegija Katalogizacija i bibliografija na postdiplomskom studiju bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Bio je vrlo aktivan i u stručnim bibliotekarskim udruženjima, pa je bio predsjednikom Društva hrvatskih bibliotekara (1934-1936) i predsjednikom Društva jugoslavenskih bibliotekara. Nagrađen je Kukuljevićevom poveljom 1979. g. zajedno s još sedam članova Društva, koji su svojim dugogodišnjim radom unapređivali bibliotekarstvo, a to su: Vera Bonifačić, Marija Cetina, Pavao Galić, Tomislav Jakić, Vera Mudri Škunca i Aleksandar Stipčević. 1937. g. objavljuje knjigu „Javne knjižnice u Savskoj banovini“, a dvije godine poslije „Američko javno knjižničarstvo“, proputovavši Ameriku i posjećujući glavne knjižnice – Javnu gradsku knjižnicu u Bostonu (Boston Public Library), Sveučilišnu knjižnicu Yale, Knjižnicu Kolumbijskog sveučilišta u New Yorku,Kongresnu knjižnicu u Washingtonu i dr. U tadašnje vrijeme približio je način rada tih američkih knjižnica našem radu u bibliotekarstvu.
Osnovao je i bio voditelj Knjižnice jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kao i voditelj Gradske knjižnice u Zagrebu u periodu od 1938. do 1940.g. Bio je ravnatelj drame Hrvatskog kazališta u Zagrebu u periodu od 1940-1941. g. Kazališnom upravom djelovao je vrlo aktivno, pokrenuvši osnutak „Hrvatske kazališne omladine“ koja je trebala osigurati nove gledateljske slojeve, po uzoru na Badalićeve stavove o „pučkim kazalištima“.
Pokrenute su radničke predstave u Radničkom domu, čime je stvoren uvjet za otvaranje još jednog zagrebačkog scenskog prostora. Osobito se zalagao za povezivanjem zagrebačkog kazališta sa srednjoeuropskim kazalištima uz želju za razmjenom iskustava, ansambala i pojedinaca.
Završetkom drugog svjetskog rata, 1945. g. , kada je na zagrebačkom Sveučilištu utemeljena Katedra za ruski jezik i književnost, za njezinog prvog nosioca izabran je Josip Badalić. Na tom poslu je i umirovljen 1959. g. Bio je voditelj Katedre za noviju hrvatsku književnost, nakon smrti Antuna Barca, a zamijenio ga je Ivo Frangeš. Kao član Međunarodnog komiteta slavista držao je predavanja kao gostujući profesor na sveučilištima u Danskoj (1912), Čehoslovačkoj (1927), Bugarskoj (1934), Španjolskoj (1935) Sjedinjenim Američkim Državama (1938, 1965), Njemačkoj, Nizozemskoj (1939), Švedskoj, Pakistanu (1969), Sovjetskom savezu (1975) i dr.
Svoju prvu knjigu objavljuje 1945. g. – „Hrvatska svjedočanstva o Rusiji“ s tekstovima Jurja Križanića, Ognjena Štrige, Franje Račkog, Vatroslava Jagića, Petra Tomića, Stjepana Radića, Augusta Cesarca, Miroslava Krleže, Milana Šenoe i dr., gdje je na jednom mjestu skupio sve doživljaje hrvatskih književnika o Rusiji. Bavi se istraživačkim radom na inkunabulama, radi na hrvatskim i tadašnjim jugoslavenskim inkunabulama, te postavlja pitanje naših tiskara. Uz Tomu Maretića, Vatroslava Jagića, Milivoja Šrepla i dr. , Badalić je značajan povjesničar nacionalne hrvatske književnosti i književni kritičar.
1952. g. objavljuje studiju „Inkunabule u NR Hrvatskoj“, a 1957. g. „Inkunabule u Sloveniji“.
Zalazi i na područje gotovo nepoznate ukrajinske književnosti i istražuje hrvatske prijevode najznačajnijeg pjesnika ukrajinskog romantizma Tarasa Ševčenka. Posebno zanimanje posvećuje pjesniku i kritičaru Jurju Križaniću, s čijim se djelima susretao još u ruskoj stepi, te objavljuje niz radova i djela vezanih uz Križanićev život i rad. Inspiriran njegovim životom kao tragičnog hrvatskog lika zarobljenog u ruskim prostranstvima, tragao je ustrajno za dokumentima o školovanju, putovanjima, rukopisima i utjecajima koje je Križanićevo djelo imalo kroz stoljeća.
Cijeli svoj životni i radni vijek vraćao se svojim korijenima, svojoj voljenoj Moslavini, koju je zvao „književna Moslavina“ budući je dala mnoga poznata i slavna imena kao što su Ivan Česmički, Antun Nemčić, Đuro Stjepan Deželić, Slavko Kolar, Đuro Sudeta i dr. o kojima je pisao u svojoj knjizi „Moslavačke razglednice“ (1979). Objavio je još niz knjiga: Dostojevski u hrvatskoj književnosti (1932), Bibliografija hrvatske dramske i kazališne književnosti (1948), Bolska rukovet stare hrvatske lirike (1949), Prašina s puta (1966), Rusko-hrvatske književne studije (1972), Svojom stazom (1984)…
Kao predavača i profesora voljele su ga i spominjale mnoge generacije. Pratiti predavanja profesora Badalića bila je „povlastica na duhovnu radost“ kako bi znao reći jedan njegov učenik. Razvijao je govorničko umijeće do savršenstva, naglašenim temperamentom i erudicijom. Pa tako Saša Vereš piše: „Za ljutih zagrebačkih zima dizali smo se rano iz postelje da ne bismo propustili Badalićevo predavanje, uvjereni da se profesor ne ponavlja i da ono nešto posebno dojmljivo i duhovito neće pričati dvaput…“
Maštoviti pripovjedač, nikada suhoparan u svojim izlaganjima, majstor riječi, imao je u sebi – po riječima svojih učenika – nečeg posebnog, pjesničkog, zaljubljeničkog, a svako mu je predavanje bila svojevrsna kreacija, lirski monolog.
U svom radu pružio je mnogim studentima poticaje i smjernice za izgradnju vlastitih znanstvenih metodologija, a svoju je ljubav prema hrvatskoj i ruskoj književnosti raširio na mnoge današnje intelektualce.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1981./82. g. u organizaciji Narodnog sveučilišta Ivanić- Grad, upriličena je izložba – „70 godina znanstvenog i književnog rada Josipa Badalića“.
Primio je i nekoliko odličja i priznanja – Orden rada i reda (1958), republičku nagradu „Božidar Adžija“ (1968), Zlatnu plaketu Jozefa Dobrovskoga od Čehoslovačke akademije (1971), Nagradu SR Hrvatske za životno djelo, Orden zasluga za narod sa zlatnim vijencem (1978).
Kada je umro u svojoj 97. godini, na ispraćaj u Križu, cijela ga je Moslavina došla ispratiti. I danas Dom kulture u Križu, zvan „Josip Badalić“ aktivno djeluje zajedno s knjižnicom i čitaonicom, a svake se godine dodjeljuje i nagrada „Josip Badalić“ najboljem rusistu na godini.
Velikog znanstvenika, književnog povjesničara, putopisca, novinara, knjižničara, bibliografa, kazališnog djelatnika, pedagoga, prevoditelja, izvrsnog predavača, recenzenta, ukratko - intelektualca… teško da će moći zaboraviti hrvatska književnost i štovatelji iskrene, duhovite i umne ljudske riječi.
Obljetnicu Badalićevog rođenja završavam njegovim riječima: „Nisam, međutim, nikad gubio vjere u boljega čovjeka i bolju budućnost, ni svoju ni čovječju. Ni nekoć, kao moslavački pustopašni pastir s kožnatim korbačem u desnici, ni danas kao zreo čovjek s perom u istoj desnici.“
Željka Turk Joksimović
1 Batušić, Nikola. Kazališna djelatnost Josipa Badalića // Croatica, god. 21(1990), sv. 34, str. [115]-120
2 Badalić, Josip. Moslavačke razglednice. Kutina: Komisija za kulturu konferencije sindikata
Literatura:
1. Badalić, Josip. Američko javno knjižničarstvo. Zagreb, Alma mater Croatica, 1939.
2. Badalić, Josip. Javne knjižnice u Savskoj Banovi: njihovo stanje i potrebe. Zagreb,
Izdanja Društva jugoslavenskih bibliotekara, 1937.
3. Badalić, Josip. Moslavačke razglednice. Kutina, Komisija za kulturu konferencije
sindikata INA-Petrokemije Kutina, 1980.
4. Badalić, Josip. Humanizacijski motivi u novijem hrvatskom pjesništvu. Zagreb, 1978.
5. Badalić, Josip. Svojom stazom. Ivanić Grad: Narodno sveučilište Ivanić Grad, 1984.
6. Badalić, Josip. Osnivanje i reorganizacija Gradske knjižnice u Zagrebu. Zagreb,
Izdavač INA, 1957.
7. Badalić, Josip. Prašina s puta. Zagreb, Naprijed, 1966.
8. Badalić, Josip. Svojom stazom. Ivanić Grad: Narodno sveučilište Ivanić Grad, 1984.
9. Badalić, Josip. Za naše narodno knjižničarstvo. Zagreb, Ministarstvo narodne
prosvjete, Glavno ravnateljstvo za obće narodno prosvjetljivanje, 1943.
10. Batušić, Nikola. Kazališna djelatnost Josipa Badalića. // Croatica: prinosi proučavanju
Hrvatske književnosti. God. 21, sv. 34 (1990), str. [115]-120.
11. Flaker, Aleksandar. Badalićeve poredbene studije. U: Badalić, Josip. Rusko-hrvatske
književne studije. Zagreb, Liber, Izdanja Instituta za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1972.
12. Hrvatska književna enciklopedija: A-GI. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2010., 83-84.
13. Križ i okolica: po dragome kraju. // Kaj 17, IV-V(1984).
14. Mesić, Đurđa. Narodne biblioteke u Jugoslaviji između dva rata: u spomen na Josipa
Badalića. // Informatologia Yugoslavica, 22(1990), 1-2, str. 15-53.
15. Pranjić, Krunoslav. Profesor Josip Badalić. // Odjek, 38, (1985), 20.
16. Turk Joksimović, Željka. Dok čitam, živim. Sisak, Državni arhiv, 2016.
17. Uredništvo Vjesnika Bibliotekara Hrvatske. In memoriam Josip Badalić. // Vjesnik
bibliotekara Hrvatske, 28, 1/4 (1985), 215.
18. Vereš, Saša. To je bio profesor. // OKO, 351, 1985, [32].
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.