Ana-Marija Posavec | Jelena Zlatar Gamberožić:

Svijet je gladno mjesto

Lice i naličje potisnutog ljudskog nesvjesnog

Svijet je gladno mjesto, Jelena Zlatar Gamberožić (CeKaPe, Zagreb, 2022.)

Ime autorice Jelene Zlatar Gamberožić prvenstveno se vezuje uz pisanje i objavu proznih tekstova te aktivnoga angažmana pod okriljem CeKaPe-a. U svom knjigovnom opusu broji tri zbirke kratkih priča (Odjavna karta, 2014.; Ticala, 2016., Strani gradovi, 2018.), roman Slijepa točka (2015.), a najnoviji zbir od četrnaest prozopisa, znakovito naslovljen Svijet je gladno mjesto, njezin je peti prozni ostvaraj.

Oblikovni diskurs zbira priča Svijet je gladno mjesto moguće je promatrati te tumačiti kao niz individualnih psiholoških razobličenja likova, postavljenih u suodnosu s vlastitim jastvom, kroz zrcaljenje nesvjesnoga. Sveprisutan je i temeljni, provodni motiv sna (uglavnom svakoga od likova) što signalizira koketiranje s promišljanjima tvorca psihoanalize (S. Freud) i njegovih nasljednika. Snove je u ovoj zbirci prozopisa moguće sagledavati glavnom potkom narativnoga potencijala koji se suprotstavljaju književnoj stvarnosti likova; ona nije sporedna, već nerijetko jasno ustrojena, očekivana, zasićena uobičajenim životnim nedaćama običnih ljudi. Upravo je taj sloj nadopunjen snoviđenjima i daje na punoći manje vidljivih svjesnih aspekata ličnosti; u prostoru snova nalaze se sve tajne poluge za daljnje otkrivanje psiholoških motivacija likova. Stoga nije začudno da ćemo u zbirci naići na problematiku svakidašnjega (za većinu čitatelja možda i pomalo uvrnutoga) odnosa oca umjetnika i kćeri (lik Veronike) koja, po svemu sudeći, griješi u odabiru životnih partnera baš zbog nerazjašnjenih odnosa s ocem; predstavljen je i zanimljiv lik vrhunskoga liječnika, ujedno voajera i mizantropa (Vili) čiji trenutak odmaka od stvarnosti daje lucidan uvid u njegov prostor nesvjesnoga, uz svjesno potiskivanje vlastitih nagona koji ga nadalje progone; susrest ćemo likove koji su premoreni od svakidašnjice i običnosti života (Tina, Petar, Robert) ili se pak suočavaju s jezgrom vlastita bijesa, pritajene agresije prema svemu što oko njih diše i biva (Tibor). Razrješenja i suočavanja moguća su, prema iskustvima nekih likova, tek u procesu poniranja ka nesvjesnom gdje i sami likovi bivaju razoružani, zatečeni. Autorici nije strano ni predočavanje muške perspektive pogleda na žene (uz prikaz bure emocija ostavljenih muškaraca), prikaza ljudskih stanja (i strahova) za vrijeme trajanja pandemije, borbe za preživljavanje bolesti, gubitka djeteta, amnezijskih epizoda, rupa u pamćenju.  U snovima, trenutcima odvajanja od književne stvarnosti likova, „gubljenjem niti“ ili propadanjem u drugu (možda paralelnu?) dimenziju vlastite svijesti, gubljenjem pojma o vremenu i prostoru u kojima se likovi (ne pro)nalaze, čitatelj dobiva uvid u unutarnji i vanjski svijet pojedinih likova, gotovo jezovito-fantastične načine njihova funkcioniranja, traume, sjećanja, tajne, preokupacije. Zahvalno je i pohvalno što u ovakvom zanimljivom proznom pothvatu nije vidljiv autorski komentar, privrženost ijednom od likova ili pak osuda pojedinih ponašanja; njihov ih tvorac vidi i prikazuje kao pomaknute, a većina likova i nije programirana za promatranje svojih stanja ili suočavanje s istima. Ozbiljnost snoviđenja za prozopise koji ih sadrže vidljiva je u izostanku tumačenja odsanjanih snova – taj je prostor ostavljen čitatelju kao završna mogućnost, što ga dodatno potiče na zamišljaje, promišljanje, tumačenje. 

Zlatar Gamberožić ovom zbirkom priča dokazuje znanje zanata ispisivanja kratkih proznih formi; u svakoj je priči uvod jednako začudan kao i otvoren kraj. Rečenice su u prozama lišene prevelike uporabe stilskih sredstava; narativni je potencijal građen i iscrpljen u procesu oblikovanja likova i predočavanja događanja oko njih, dok se radnja gradacijski usmjerava vrhuncu kratke proze, gdje svjesno i ostaje, okrunjena otvorenim krajem. Evidentan je pokušaj autoričina poigravanja čitateljskom pažnjom te uporabe fingiranosti doživljajne perspektive (priča Mislim da nije došla). Kao najbolje ostvarene kratke proze u ovom zbiru izdvajam priče Što se sada događa u vama?, Svijet je gladno mjesto, Spava li riba?, Pošteno prema kome?, a kao pripovijedno slabije (ali opisno veoma snažne) navodim Normabel, Mogla bi se i odvesti, Htio sam da ostanemo tako. Ostale su priče u potpunosti žanrovski korektne, iako smatram posebno važnim izdvojiti priču po kojoj je zbirka Jelene Zlatar Gamberožić i naslovljena.

Priča Svijet je gladno mjesto prati lik Lucije (lat. lux – svjetlost) na Dan mrtvih. Za mjesto je radnje simbolično odabrano gradsko groblje gdje lociramo protagonisticu koja (svim) pokojnicima koje je poznavala, ostavlja cvijeće te saznajemo da je  nevidljivim silama povezana s Usisavačima; bićima koja se hrane njezinim svjetlom kako bi ispunili svoje želje, žudnje, potrebe. Kako izgleda susret Lucije sa Svjesnim Usisavačem i tko je od koga što zapravo ''usisao'' nećemo otkrivati, ali nam je izdvojiti glavni motiv smrti u njezinim raznolikim manifestacijama. Ovu priču izdvajam jer je u njoj snažno naglašen nadrealni moment paralelnoga svijeta, što nije na taj način učinjeno u ostalim pričama. Taj je, sasvim legitimno izmaštan Lucijin svijet, vidljiv trima instancama – pripovjedaču, liku samome i čitatelju, ali isto nije vidljivo ostalim likovima u prostoru priče; stoga upravo odabir sveznajućega pripovjedača naglašava nadrealnu, pomalo i magijsko realističnu atmosferu koja kulminira na kraju priče. Provokativnost perspektive ostvarena je u priči Oštrina ida 20/20; a zanimljivo bi bilo čitati kratke proze Jelene Zlatar Gamberožić baš u toj provokativnoj noti kojom razbija kako okvire kratke priče, tako i prohodan, elegantan stil pisanja.

Svijet je gladno mjesto zasigurno predstavlja zbirku priča koja će imati svoju publiku i poklonike. Čitatelji željni dovoljne količine uvrnutosti i neobične, pomalo sivkaste atmosferičnosti, tek na mahove (o)bijesne i tamnocrvene čovjekove unutrašnjosti, Lucijine svjetlosti i rupa u pamćenju, u ovim će kratkim prozama vjerojatno zadovoljiti vlastito užiće u tekstu. Oni malo hrabriji nastavit će tumarati psihološkim labirintima kojima pripovjedač, katkad i sami likovi, istovremeno postavljaju i prepreke i putokaze. Bi li se na likove ove zbirke kontroverzni Freud nasmijao ili im znatiželjno psihoanalitički pristupio, nažalost nećemo saznati, ali će možda baš zato pokoji čitatelj nakon posljednje stranice ove zbirke, ne srameći se pred vlastitim nesvjesnim, pokušati samoga sebe postaviti negdje na imaginarnoj skali vlastite pomaknutosti – kroz snove ili pak predodžbom nezahvalne, tvrde stvarnosti.