Teodor Horvat | Nestašno ždrijebe

Ljubav prema konju, tom vjernom pratiocu ljudi, kao i ostalim životinjama bila je kod mene oduvijek vrlo velika. Možda, baš zbog toga, što sam ja kao seljačko dijete, rođen i odrastao u jednoj običnoj a meni najljepšoj, seoskoj kućici. Na seoskom imanju. To je bila mala seoska kućica sa kuhinjom, te jednom sobicom i predsobljem. U tom za mene najljepšem seoskom dvorištu, nalazila se još jedna prostorija za alat i uz nju neophodno potrebne staje. Kućica je bila doslovno izgrađena od zemlje tj. prijesne opeke,  takozvanih «ćerpiča». Krovna konstrukcija, bila je naravno od drvenih greda a krov bijaše prekriven trskom. Ispod krova su malo provirivale drvene grede, uz koje bijaše lastavičje gnijezdo i u koje su lastavice, svako proljeće ponovno dolazile. Kroz maleni prozorčić na krovu, moji su golubovi, po potrebi ulijetali na tavan i tako po cijeli dan letjeli i gugutali.

Mi smo bili, vrlo usko povezani s prirodom i životom naših kućnih ljubimaca. Te su nam životinje, omogućavale da unesemo dio prirode u naše ograničene ljudske živote. Prije svega ptice, kao što su naši golubovi koji slobodno lete i u tome uživaju. Golubovi se razlikuju od svih ostalih pernatih kućnih ljubimaca po tome što su navikli na pogodan golubinjak bez rešetki , kao svoje utočište u kojem obitavaju. Ali se nakon izlaska iz njega mogu promatrati u slobodnom letu. Mogao sam ih satima promatrati i diviti se njihovoj raznolikosti oblika i boji perja. Tko jednom osjeti tu neraskidivu povezanost s golubovima, ne može se tako lako od njih razdvojiti jer nas svojim umijećem u zraku, uvijek ponovno zadivljuju. Baš zato, ljubav prema golubovima susrećemo u svim narodima. U literaturi i umjetnosti, golubovi od davnina zauzimaju važno mjesto. A bijeli golub se smatra simbolom mira, što dovoljno govori o nama tj. onome tko voli i uzgaja golubove. Uz staje, pokraj kuće, bio je pravi svinjac s dvije debele, crno-bijele svinje i još jednom stajom za našeg dobrog konja. On je bio hladnokrvan i miran konj a upotrebljavao se za vuču i transport veoma teškog tereta u zemljoradnji i raznim šumskim poslovima. Fijaker ili paradna kola za prijevoz ljudi, mi nažalost nismo imali, iako sam ja to oduvijek želio. Uz njih ide bar jedan vitak i dugonog konj, koji je lakše tjelesne građe, temperamentniji i pogodan za dresuru te se upotrebljava za jahanje i vuču paradnog fijakera. Koji će za mene s obzirom na bolne posljedice u budućem životu ostati zauvijek samo neispunjen san. Osim toga, konji su kopitari te se pri hodu a i u još neke druge svrhe, služe kopitima. Mužjak se zove pastuh, ženka kobila a mlado konja je ždrijebe. Po boji se razlikuju: bijeli, crni, sivi, smeđi i riđi konji. 

U središtu našeg seoskog dvorišta, nalazio se natkriveni bunar s pojilom za naše domaće životinje. Na pojilištu su osim naših životinja bile i mnogobrojne šumske ptice pjevice iz obližnjeg šumarka. One su svojom pjesmom unosili radost u naš život.

A šuma i općenito slobodna, pomalo divlja, neukroćena priroda, bili su moj vlastiti svijet, gdje sam se najbolje osjećao. U takvoj šumi, pokraj velikog i malog drveća, gusto zbijenih jedan do drugog, moje sitne brige i problemi su jednostavno nestajali. Možda baš zato što su u usporedbi s tim golemim stablima, izgledali sasvim mali i neznatni. Stoga i danas rado odlazim u prirodu.

Moja sestra je bila malo starija od mene i nekada je išla u seosku školu. Ona se nalazila u središtu sela. To je bila četverogodišnja škola sa samo jednom učiteljicom, koja je bila osposobljena za podučavanje svih predmeta. U njoj su se podučavala osnovna i za život neophodno potrebna znanja. 

Nasuprot škole, preko seoske ceste posute grubim kamenom, nalazila se crkva. 

Jedina crkva u Hrvatskoj, posvećena svetoj Hildegardi iz Bingena. Njemačkoj časnoj sestri, Benediktinki. Jednoj od najneobičnijih i  najfascinantnijih žena svoga vremena koja je u narodu prozvana sveticom prije nego što je službena kanonizacija započeta. U toj maloj ali svim mještanima dragoj, jednobrodnoj crkvi, slavi se svake godine, kao što je to uobičajeno crkveni god. Njoj u čast. Tada se svi mještani malo svečanije obuku, obično u narodne nošnje. Te nastoje da pokažu svoju kuću, selo i sebe kao domaćina u najboljem svjetlu. A tko god im dođe u posjet na proslavu crkvenog goda ili kirbaja (Od njem. Kirchweihe), iz niti jedne kuće neće izaći žedan i  gladan. A sa sobom će kući ponijeti dar u obliku hrane: pečenja i kolača te neizostavnog licitarskog srca, znaka ljubavi. 

Svaki dan, kad se moja sestra vratila iz škole kući, pričala bi mi što je novo naučila. Tako sam i ja znao dosta dobro, što se sve događa u školi. Te sam jednog dana, poželio poći u nju. Ali bio sam još suviše mali i nisu me primili, te sam samo iz prikrajka tužno promatrao, veselu školsku djecu i bio sretan, što su mi dopustili da im ponekad nosim školske torbe. Uvijek kad bih išao pred svoju sestru i drugu djecu, morao sam prijeći preko neravnog seoskog puta na kojem obično nije bilo nikoga. Osim toga ja sam bio pomalo uzbuđen što ću opet vidjeti školsku djecu, te se nisam previše obazirao oko sebe. Baš tada su putem nailazila okićena seoska kola, koja su vukla dva prekrasna vitka konja a iza njih na podužem konopcu, bilo je privezano jedno nestašno ždrijebe.

S oduševljenjem sam znatiželjno gledao, kako ti divni, plemeniti konji prolaze pokraj mene i vuku okićena kola na kojima je sjedio ponosan i pomalo pripit kočijaš . Naherio je šešir i zapucketao bičem iznad glava, prestrašenih konja.  Na jednom osjetih snažan udarac u nos i zatim izgubih svijest. Ležao sam u lokvi krvi pored ceste a nestašno ždrijebe, koje me udarilo, išlo je dalje za svojim kolima. Osvijestio sam se tek u bolnici. Tamo su mi najprije zbog učestalog krvarenja iz nosa, koje je bilo prouzrokovano vanjskom povredom, pokušavali zaustaviti krvarenje, te u tu svrhu učinili takozvanu "tamponadu". Odnosno, ugurali u nosne šupljine vatu ili gazu s namjerom da zaustave krvarenje. Zatim su mi, budući da sam izgubio mnogo krvi, nadoknadili tu dragocjenu i za život neophodno potrebnu tekućinu koja život znači. Naposljetku su liječnici namjestili i zašili moj slomljeni nos, pomoć u kirurškog konca koji su naknadno, nakon što je rana zacijelila odstranili. Naravno da su to radili pod djelomičnom ili lokalnom anestezijom jer je sve to za mene bilo veoma bolno. Estetska operacija nosa od malih korektura, do kompletnog umjetnog nosa, što se ponekad radi nakon raznih povreda, meni nije bila potrebna. Jer je kod mene, nakon malog kirurškog zahvata, ostao samo neznatan ožiljak ispod nosa. A kao što je rekla moja sestra, to je samo maleni ukras i ništa više.

Bilo je dobro da se za vrijeme mog boravka u bolnici, neposredno uz moj bolesnički krevet nalazio prozor a odmah ispod njega jedno staro, kvrgavo drvo s velikom krošnjom. U njoj sam ponekad promatrao ptice pjevice, koje sam već po pjevu i obliku, prepoznavao. Vidio sam i golubove u letu. A jednom je čak jedan bijeli golub sletio na moj prozor, vjerojatno u potrazi za hranom.. No ja sam ipak pomislio da je velika šteta, što se u gradu kao nekad davno prije ne mogu više vidjeti konji.

Oni su nažalost nestali s cesta i polja a zamijenjeni su automobilima i poljoprivrednim strojevima. 

No danas se ipak konji, zahvaljujući bezgraničnoj ljubavi ponosnih uzgajivača konja kao i njihovim učešćem u atraktivnim konjičkim sportovima, mogu još samo ponegdje vidjeti. Na tradicionalnom Balu lipicanaca i Međunarodnoj smotri folklora poput Đakovačkih vezova.