Narcisa Potežica | Oleg Mandić: „Život obilježen Auschwitzom”

O knjizi Olega Mandića i o njemu mnogi su čuli, vidjeli ili čak čitali njegovu knjigu ili gledali o njemu dokumentarni film na televiziji. On je s jedanaest godina bio u zloglasnom Auschwitzu, poznatom kao logoru za istrebljenje, ali je dočekao oslobođenje i među zadnjima, a prema snimljenom materijalu bio čak posljednji čovjek koji je napustio Auschwitz.

Svečano predstavljanje knjige „Život obilježen Auschwitzom” organizirala je FRAKTURA u čijoj je nakladi knjiga izašla 2022. Na tribini 31. siječnja 2023. pod nazivom „Razotkrivanje” u velikoj dvorani Novinarskog doma na Roosveltovom trgu u Zagrebu pred brojnom publikom među kojima je bila i ministrica kulture Republike Hrvatske i predsjednik Židovske općine Zagreb govorio je uvodno u ime nakladnika Sead Serdarević. Poslije toga je dugo govorio sam Oleg Mandić i na kraju Neven Šantić koji je knjigu uredio i kao suradnik prati Olega Mandića zadnjih pet godina na brojne tribine i razgovore u školama i kulturnim centrima po Istri i mnogim gradovima u Italiji.

Oleg Mandić je pripovijedao na predstavljanju svoje knjige  ono što je i u knjizi opisano. Zajedno s majkom i bakom zatočile su ga okupacijske snage u Opatiji 15. svibnja 1944., u mjesecu kada je u njihovom vrtu cvao jorgovan čiji ga miris još uvijek vraća u taj nesretni dan. Njegov otac i djed bili su poznati antifašisti, dr. Ante Mandića, jedan od najvažnijih sudionika NOB-a, pa nije čudo da su članovi njihove obitelji poslije dugog ispitivanja odvedeni najprije u poznati logor Rižanu blizu Trsta, jedini koji je u Italiji imao krematorij a onda su otpremljeni stočnim vagonom u Auschwitz. Tamo je na sreću kao jedanaestogodišnjak ostao u istoj baraci s majkom i bakom. Prisustvovao je strašnim prozivkama kada je svaki peti zatvorenik izdvojen i otpremljen u smrt kao višak.

Od straha da će biti od majke i babuške, kako je od milja zvao baku -  odvojen u drugu mušku baraku  - razbolio se i dobio visoku temperaturu. To ga je možda spasilo. Čak su ga otpremili u logorsku bolnicu, gdje je bio po zlu čuveni dr Mengele, ali uspio je preživjeti jer nije bio blizanac nad kojima su se tamo vršili strašni eksperimenti. Njegova majka je nekako dospjela u bolnicu kao bolničarka i u tajnosti posjećivala sina i krišom mu donosila hranu. On je opet nastojao povećati temperaturu kako bi ostao što dulje u bolnici jer su uvjeti života tamo ipak bili podnošljiviji. 

Približavanjem sovjetskih snaga logor je zatvoren, zatvorenici su morali krenuli na dug put pješice prilikom čega su mnogi umrli ali on je s majkom zbog bake ostao i tako poslije sedam mjeseci boravka u Auschwitzu dočekao osloboditelje 27. siječnja 1945. 

Taj se datum svake godine obilježava kao sjećanje na žrtve Holokausta. 

Iako su opisane strahote u logoru ipak je ova  fascinantna životna priča Olega Mandića - prepuna optimizma. 

Oleg Mandić, danas živi u Opatiji, rođen na Sušaku 1933. godine, po povratku iz Auschwitza nastavlja školovanje. Živio je i u Beogradu gdje mu je radio otac. Pravni fakultet završava u Zagrebu, a onda je pripravnik kod prvog privatnog advokata u tadašnjoj Jugoslaviji. Usput i kao student i kao pripravnik izvještava sa suda kao novinar. Tako je u knjizi opisano je puno raznih zgodnih anegdota iz njegova života. Jednom, obzirom da je suđenje bilo odgođeno, a on saznao od tajnice da je se previše slavilo – napisao u novinama da je sudac bolestan. To je izazvalo neviđeno čuđenje, da se odgađa zbog bolesti suca a onda je za inat drugi dan osvanuo njegov naslov da je sudac bio pijan - pa je dobio dvogodišnji zabranu prisustvovanja na sudu. 

Poslije je radio u poduzeću „Rudar” a u potrazi za boljom zaradom odlazi u Italiju gdje ostaje na radu tridesetak godina. Bio je aktivan u raznim društvima u Opatiji i Rijeci, po odlasku u mirovinu u Rotary klubu i osnivač je udruženja antifašista. 

Sada kao 90 - godišnjak vitalan, poletan i sa smislom za humor, uvijek elegantno odjeven, zanimljiv govornik u brojnim intervjuima ističe da je eto – u životu imao sreću. 

Zaključuje da je na početku života doživio ono najužasnije moguće, kao dijete umjesto da je slagao lego kocke on je slagao mrtvace – i poslije toga mu se u životu više ništa gore nije moglo dogoditi. Dalje kaže da ne postoji ružno ni lijepo samo po sebi, nego ovisi o tome s čim ga uspoređujemo.

Ispričao je na predstavljanju knjige i također piše u knjizi da dugo nije mogao ni želio govoriti o boravku u logoru. Tek desetak godina kasnije na poticaj urednika novina „Plavi vjesnik” književnika Mladena Bjažića napisao je prvi članak o svom boravku u Auschwitz, najvećem nacističkom logoru za uništenje.

Vraćao se tamo desetak puta čak sam, naročito u teškim životnim trenucima da kako je rekao napuni baterije – da se susretne s tim, kako je to uopće preživio, pa će onda svladati i sve ostale teškoće u daljnjem životu. Svaki put se vraćao kući pun optimizma a često je odlazio u organizaciji antifašista ili s grupama učenika.

A svjedočenje i opis boravka u Auschwitzu jednog svjedoka užasa Holokausta, njegova predavanja o zlu fašizma te o važnosti antifašizma i tolerancije važnija su danas no ikada jer ih slušaju sa zanimanjem mnogobrojni mladi ljudi diljem Hrvatske i Italije. U samoj najavi predstavljanja o ovoj knjizi naglašava se da je to ispovijed Olega Mandića „o kasnije za njega izuzetno sretnom i ispunjenom životu, razmišljanjima  o važnosti obitelji, o utjecaju sreće, ali i stalnoj opomeni da se zlo u svojem najgorem obliku uvijek i lako može vratiti”.