IDI (JEDI)
Dođe unuk na selo kod bake
Sinko, idi!
Reče mu baka milo
Kada pred njega stavi
Koji komad vruće pite
I zbuni dijete
Kuda ću ići, upita?
Di god oćeš
Idi, ponovi baka!
Da se nisam džabe mučila
I pekla je
Unuk zgrabi komad pite
I istrča pred kuću
Zbunjeno dijete
Korakom od metra
Dade petama vjetra
(Iz zbirke Klasje duše)
Ikavski govor je nazvan po izgovoru jata kao glasa i. Riječ obojana lokalnom bojom i značenjem, sa svojim govornim posebnostima, oslikava negdašnji život užeg zavičaja i u sebi čuva govorno blago više generacija kao i opće kulturnu posebnost i zavičajnu jezičnu riznicu u koju su se ukorijenile i neke tuđice. Tako su iz turskog primjerice ukorijenjene riječi: čemer, đezma, raja, jazuk… Iz talijanskog: oćale, šćula, kašeta…, ili, pak iz njemačkog riječi: šalter, malter, veder i mnoge druge. Tu su i engleske tuđice (džemper, runda…), mađarske (bitanga, kecelja, žaka…), francuske (šarlatan, đilet…), grčke (apotekar, samar…), latinske (antrešelj, vitrina…), pa čak i perzijske, npr riječ ćat.
Ljudi žive u različitim krajevima, a i sami su različiti jer ih je Bog stvorio različite, pa je i njihov govor različit. U tim razlikama i je bogatstvo i ljepota svakog jezika. Jezik je živi organizam koji se razvija, ili pak nestaje. Tako i hrvatski jezik razvija se, i unatoč povremenim preprekama nastavlja živjeti.
Narodni govori hrvatskog jezika raznoliki su i pripadaju trima narječjima: štokavskom, kajkavskom i čakavskom. U zapadnoj Hercegovini govori se štokavskom ikavicom koja u pojedinim mjestima ima i svoje posebnosti. Tako u dva susjedna sela za istu stvar možemo naići na dvije različite riječi. Npr. jedno selo će reći vučija, a drugo burilo (drvena posuda za vodu). Šezdesetih godina 20. st. naši ljudi su “trbuhom za kruhom” odlazili raditi van granica tadašnje države, najčešće u Njemačku, ali i na druge kontinente i vraćajući se unosili promjene u govor, a u novije vrijeme, vrijeme globalizacije, imamo navalu tuđica, pa se iz više razloga u našem govoru, pogotovo kod mlađih generacija, gubi i nestaje naša ikavica.
Unatoč svemu, iako malobrojni, u Posušju postoje čuvari zavičajnog govora koji u svojim književnim djelima koriste posušku ikavicu. Zašto kažem posušku? Zato što svako mjesto u svom govoru ima svoje specifičnosti. Spomenut ću neke od njih: Ivan Ićan Ramljak, Stanislav Bašić, Slavo Antin Bago, Radica Leko, Marina Alerić Bebić, Miljenka Koštro, Željka Galić i neki drugi koji su svojim djelima životni vijek joj produljili.
HKD Napredak, podružnica Posušje, u sklopu Posuškog lita, već osam godina raspisuje natječaj za radove pisane posuškom ikavicom kako bismo i na taj način poticali odrasle, ali i mlade na stvaralaštvo na zavičajnom govoru. Poslije pet godina održavanja Večeri ikavice, Posušje ima zbornik nagrađivanih radova pisanih ikavicom, pod naslovom Reka san ti. Urednici ove hvale vrijedne knjige su: Ljubo Begić i Radica Leko.
Autori zastupljeni u ovom zborniku su: Sandra Karamatić, Željka Galić, Miljenka Koštro, Marija Đerek, Antonija Mandurić, Marko Pašalić, Ivan Polić, Josip Polić, Andrej Bešlić, Sanja Đerek, Marina Alerić Bebić, Luka Budimir, Božena Pandža, Josipa Milas i Pero Crnogorac. Posljednjih godina lista autora se proširila, a novi zbornik očekujemo nakon desete Večeri ikavice.
Radovi su napisani u formi pjesme, priče i igrokaza. Posebno veseli trud mladih autora, učenika posuških srednjih i osnovnih škola koji poštuju umjetnost riječi, a ostaje nadati se da će nastaviti pisati na ikavici i doprinositi očuvanju jezične baštine posuškog kraja. Nadam se da će se ova književno i umjetnički vrijedna knjiga naći u mnogim rukama i oduševiti ljubitelje posuške, ali i šire, ljubitelje ikavice.
Svi autori su iz posuškog podneblja, jer tako zahtijevaju pravila natječaja, a teme i motivi o kojima pišu vezani su za zavičaj, običaje i tradiciju, te način života. Priče najčešće govore o događajima iz prošlosti i ljudima iz naših krajeva. Znamo da život u Hercegovini nije bio lak, nego bremenit, ali unatoč svim nedaćama, naš čovjek je ostao i opstao na hercegovačkoj crvenici i tvrdom kamenu. Neki su odlazili za boljim životom, ali nikad iz srca nisu iščupali svoj zavičaj, i vraćali su mu se.
Zavelime, stino tvrda
Žale li još tvoja brda
Za vrimenim, prošlin, davnin
U pismama opivanim?
Za vrimenim kad se pila
Ladna voda s tvoji vrila
Kad iz grla se čobana
Orila je ganga slavna
….
(Zavelime, Ivan Polić)
- …Sad ću ja tebi pomoć, a ti ćeš meni jopet štogod lipo pripovidit, oćeš li?
- Oću, ponizno moje! Na der ti ovu staru ruljinu, ovu iznošenu kotulu tergalku pa sidi na nju. Vako, vidiš, zrnječa u vanglu, a maunu baci doli pa ćemo potlen pokupit.
- Nu, baba, kakav san lip kamen našla kad san bila u tetke u Zlopaša, gorikar iznad kuća, u Klačini.
- Šta će ti kamen, blago meni? Manjka ti stina, ovdan u nas okolo kuće, kliko god oćeš.
- Nema vaki. Ovi je zanimljiv. Vidiš. Izgleda ko nika skulptura. To je ono što kipari prave.
- Prava si ti meni kamenjarka. Ko i mater ti. Ne mere krv slagat. Radovanj je to rodijo.
- A šta ćeš, babane moj, genetika je to.
- Koji je ono što iđe puton, ne viđu dobro?...
……
(Iz priče Mali Iko i pratar i velika ćokolada, Marina Arelić Bebić)
….- Eto, vidiš ti, Ruže, dica su uvik bila dica, vursetna i neuvrnuta.
- Je li te ikad uvatila? Unuka Ruža radoznalo gleja u babu Anicu.
- Ršum ga odnijo, nije. Zabaci baba meculet (šudar) na glavi i nastavi pripovidat.
- Kad san bila, nako, curetak, i poslen, bila san čobanica. Ćaća nije ima vele zemlje, pa bi ja čuvala ovce kad je bijo red kume Cvite i nas. Unda bi mi kuma Cvita štogot dala, komadić odiće, ili mojoj materi varićak žita. Iz susidnog zaselka ovce bi čuvala Luca Perkina. I ona, nako curetak, ko i ja. Pa bi mi sastavile krda i polako čobanuj za njiman. Znale smo svaki bus i kamenicu u brdu. U zobnici bi ponile zeru kruva i vode za užinu…
- Tako bi ja i Luca opanke na noge i po cili dan za ovcan. Igle u ruke, pleti vunene čorape i terluke za udaju. Mrvu se zacurile, pa nam momci na dernecin počeli namigivat, a nami se, moj brte, zacrljene obrazi. Aaaaa, jesmo i pivale, odma na šćesrce, ko prave jaranice. Sićan se one:
- Svekrvice, sime od ljubice, / ženi sina evo nevistice.
…..
(Iz priče Čobanice, Miljenka Koštro)
Nažalost, naša mladost još uvijek odlazi u potrazi za boljim životom, ali znamo da se Hercegovina uvijek raseljavala, a nikad se nije raselila. Čitajući zbornik radova na ikavici Reka san ti, kada je riječ o odlascima u druge zemlje, posebno me se dojmila pjesma Zbogon, grade moj, autorice Antonije Mandurić i priča Kad se mi u Amburgu sastanemo Božene Pandža:
Zbogon, grade moj
Gluva je noć, a ja se uzvirila… Nemilice…
Oči san uperila u zvizdano nebo,
A pod njin svitla mog malog grada…
A trepere noćas, meščini, ko nikad dosad…
Nekako, ku da moj grad žaluje i sve kroza suze da mi kazuje:
Zar i ti ode?
Osikle mi se, brte, noge, Jamila me tuga,
A mislila san da san, išton, prija to sa sobon razoputila…
Sorila se moga tila snaga, ko no stare zidine kraj puta
Suze mi nagrniše
Zacvili i srce moje, a sva istina što mi u njem ležala
Ote se i progovori iz mene:
Jesan, grade moj, odo i ja, al nije da bi tila, nego moran…
Zbogon, grade moj mali, u duši ću te point!
……
Od svi naši besida najviše volin kad se u Amburgu sve moje Tante kako ji ja zoven, skupe i pripovidaju kako se koja u ni vakat udala, prvi susret s crnjcima, ili avijonom. Eeee, naslušan se svega i svačega. I, Bože mi prosti, dobro se i nasmijemo. -Ma, muči, lipotice moja“, veli meni Tante Ruža.
-Grdno je bilo kad sam prvi put vidila crnca. Šta ću sritnica, kukava, došla iz
Duvna, kuda san ti šta vidila i čula. Zbilo te među ovce. Iđi u čobanluk i na pašu svaki dan, povuci, potegni, dok mom Peri nije dodijalo pa unda veli jedan dan da iđemo za Nimačku. Ma di ću u Nimačku, belaj je odnijo, nisan dalje od Šujice nikad otišla. Diko moja, suza suzu goni, a ne mogu ništa, mučin ja, kontan, gori bar neću s volim plugove vuć.
- Ama šta si plakala, pomoga te Bog, bila si sritna, ko da ti se Gospa ukazala kad si pošla, veli joj Tante Vera.
- Sad se praviš, a unda si ko biva, pustila suzu za majkom i ćakom, a sve ti ko mrsko bilo. Ajde, ne budalači. Jedva dočekala da pruga naliđe. I gromoglasan smij se začu u dnevnom, a nasmijala se i Ruža, ko kad zna da je to i istina.
- E kolko puta san se oželila naše poisme, sira iz mišine, pa, kad Nada pošalje oni svoj sir, kuda mi neko sto ojera dadne.
- Nije ti baš to tako bilo, veli Ruža.
- Ama bona, počela san maloj pričat kad sam vidila crnca.
……
Posuška zavičajna jezikoslovna scena može se pohvaliti još jednom vrijednom knjigom pod naslovom Rječnik moga djetinjstva, autora fra Vlade Lončara. Ovaj rječnik je plod dugotrajnog prikupljanja riječi koje je čuo od roditelja, rodbine ili susjeda, ili ih je govorio u djetinjstvu, a to je naša posuška ikavica. Tako ćemo pronaći turcizam adet (običaj), bakandža (mađ.) = teška i gruba obuća, basamak (tur.) = stepenica, ceker (njem.) = ručna torbica, ćaća = otac, drob (stslav.) = trbuh, galebina = goveđi izmet, grišpav = zgužvan, jagma (tur.) = grabljenje, otimanje, livati = lijevati, vratati = posrtati, trčati glavom bez obzira, štraca (tal.) = prostirač, i mnoge druge.
I zapadno-hercegovačke dvostih pjesmice koje se u ovom podneblju najčešće pjevaju kao ganga, uglavnom su pisane ikavicom. Spomenuti autori ponekad ih ugrađuju i u svoje priče kao nematerijalnu vrijednost koja priči daje posebnu draž.
Gango moja od stari vrimena,/ ti si nama nikla iz kamena.
Zapivajmo, pivat je milina,/ i naša je pivala starina.
Dovoljno razloga da mogu reći kako će posuška ikavica u govornom, ali i u pisanom obliku i dalje plamtjeti, šumiti lijepim i pitomim posuškim krajolicima i veseliti mnoge Posušane i stanovnike zapadne Hercegovine, te naše Hrvate diljem svijeta, jer čuvajući jezik i običaje svojih predaka, djedova i baka čuvamo i razvijamo hrvatski identitet.
U NO VRIME
U no vrime
Zorom se dizalo
Od jutra do mraka
Sve se stizalo
U nedilju svetu
Od molitve težak nije biža
Obuci misno ruvo
Prigni se isprid Križa
Žuljevi na dlanu
Brazde na čelu
Bijo je skroman
Pošten u selu
U no vrime
Čovik se za rič veza
A konj za kolac
Život oba rasteza
Bilo je muke
Bilo je križa
Od težine brimena
Čovik nije biža
Molitvom i pismom
Ličijo je dušu i tilo
Bilo, pa prošlo
Nit crno, nit bilo
( Miljenka Koštro)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.