S kodom bluesa i balade

Zar moje srce vrijedi sto forinti?... Gospodo draga?!

Piše:Martina Sviben

Dragi čitatelji „Kvake“, počet ću „in medias res“ jer više ne želim ni u čemu okolišati.

Vaša povremena kolumnistica odsad će pisati redovito. Čitati puno više, ali pisanje će doći tamo gdje je nekad davno u glavi imalo mjesto, samo sam bila nedozrela. Odmah na početku zahvaljujem poštovanom Uredništvu „Kvake“ na strpljenju zbog mojih rjeđih javaljanja, osobito našoj dragoj Sonji koja nas je sve okupila i u meni budi osjećaj „da razumije“.

Pa, evo.... prošla je 2022. godina, nije toliko važna brojka koliko ono što se pod njom skupilo. Bilo je intenzivno, a to mi se trenutno čini blažim izrazom. Ne, nisu se dogodile osobite privatne katastrofe, tragedije, nedaće, nisu ni profesionalne... živjelo se i dobro i lijepo, i zabrinuto i tužno, smijalo se i plakalo, sve pomalo, sve u nekakvoj – sad mi se čini – životnoj rutini. U navedenom se izdvajam ja. Taj intenzitet koji sam spomenula dosegao je očito svoj maksimum – barem dosad u životu nisam upoznala veći.

Šutjela sam dugo pisanjem, ne samo ovdje, nego i općenito. Tek sam si tu i tamo dopustila da proviri nešto, ne znam je li „dopustila“ uopće prava riječ, prije možda „istisnula“ – kao da se želim uvjeriti da mogu, da još ima vode u izvoru, da upotrijebim tu izlizanu frazu, ali, priznajmo, ti izvori u nama postoje ili se izgube, netko ih možda drugačije naziva, ali trebamo potvrdu da ih ima barem u naznakama. Po navici osvrćem se na prethodnu brojku i godinu, a svega je puno više od te jedne oznake.

Život me u svojoj raspršenosti, kao i svakoga, iznenađivao. Odavno shvaćam i naučila sam da plana nema. Možda se tješimo pred san ili u noćima kad kapci nikako da otežaju, a oči su nabrekle od plača, u jadu nekih dana, u rasterećenju koje nastupi nakon oluja da ćemo promijeniti postavke, da neke stvari više neće utjecati na nas, da možemo drugačije. I nitko kao čovjek ne nasjeda na iluziju da može utjecati da ne privlači neke stvari, ljude, situacije, da se može ponašati drugačije.

Pa možda i može. Ponekad, svakako ne dosljedno. Ne poznajemo sebe toliko dobro koliko mislimo, možda će nas mlatnuti sa strane netko drugi, a često ćemo se sami spotaknuti o svoje čvrste odluke, prije ili poslije udarca, dođe na isto.

Sa mnom je to išlo ovako. Događalo mi se svašta, kao i vama, dragi čitatelji. Ljepotom sam bila iznenađena, pomalo nespremna, uglavnom pogrešna u tim trenucima, a opet najbliža sebi. Danas bih drugačije, potpuno svjesna da se to ne može, da, kako je rekao Kundera, „život nema reprize“ i da je bilo kako je moglo, ne znam baš – i trebalo – biti. I to je gotovo, popijeno mlijeko, a mlijeko mi je oduvijek bilo fino. Nisam požalila ni za jednom šalicom, čašom, pa čak ni bocom. Pila sam ga svakako zanemarujući upute da ima nezdravih saharida, da je teško za želudac i da postoje i bolji izvori bjelančevina. Priču o mlijeku, stihovanu ili kakvu već, napisat ću jednom. To mi je sad sinulo.

Nisam se dosad nosila sa životom tako da u ovome trenutku i u ovim godinama mogu reći – da, zadovoljna sam. U stvari, nisam nezadovoljna, ima u meni ponosa i divljenja nekoj prošloj meni, ali spoznaje nije bilo.

Evo je i sad znam. Nije stigla, naravno, odjednom, lutala sam do nje, prema Tolkienu, ne nužno izgubljena, ali nesigurna kakva ću biti poslije. Znanje koje sad imam čini me neuništivom na jednoj posve nematerijalnoj razini. Preživjela sam uistinu određene stvari koje sam čitala u knjigama. Gledala u filmovima i serijama. Tamo negdje, u nečijoj mašti, prema nekom, samo ekranom dočaranom „istinitom događaju“.

Radili su mi svašta, radila sam i ja njima. Borila se sa sobom i drugima pa onda opet sa sobom.

A spoznaja – kad se ugnijezdi i postane neopipljiv, ali sveprisutan dio tebe – jača je od svega dosad.

Imam veliko i dobro srce. Bez uobraženosti, bahatosti, a čemu i lažna skromnost? Da, imam srce koje u sebi, kao opet izlizana metafora, sadržava sve što mi treba. Snagu oprosta, poniznost, zahvalnost, dobru volju, lijepe misli, sposobnost da suzbijem potrebu za osvetom, pristojnost, puno dobrih riječi i želja, čežnju za ljubavlju prema svemu – pojavnom i duhovnom. Imam oči koje s divljenjem gledaju lica ljudi kad mi se učine dragima, smisao za uživanje u malim toplim razgovorima. Obdarena sam emocionalnom inteligencijom kojom mogu još uvijek više davati i stigla sam do točke kad ne moram od drugih primati, ne nužno. Do osjećaja da sam otrpjela što se trebalo i ostala voljna oprostiti, dati prilike ili nestati. A ako i nestanem, oni koji trebaju, znat će da su kod mene mogli dobiti svoje prilike. Ničim posebnim uvjetovane, barem ne onim što uvjeti obično jesu. Dajem prilike jer su ih i meni davali. Dajem ih jer mi ih nisu davali.

Upoznala sam jad, fizičko i psihičko zlostavljanje, bila na nekim crnim mjestima s nekim sjenama nekadašnjih ljudi. Varali su me osmijesima, zamjerali mi, osuđivali me. Nisam bila u tome nevina, ali sam uvijek, baš uvijek bila ta koja je ostajala.

I zato sam, uz svoju obitelj, koja je dio mene, doista sebi dovoljna. Ima me za sve koji me zatrebaju, ali sad se konačno mogu slobodno dati bez straha da ću se polomiti, da će me osakatiti grubošću, iznenaditi, isprevrnuti. Ta ja sam sve to već prošla! I smijem se, govorim svojim učenicima lijepe riječi, ispisujem svoje citate, čeznem za nepročitanim knjigama, kvalitetno razmišljam, želim učiti, njegujem svoje tijelo, posvećujem si drugačiju pažnju. I nema u tome sebičnosti, rekoh – tu sam – a vi, kako hoćete. Jedina je razlika od one prije to što znam da bismo mogli dijeliti, ali prihvaćam cijelim bićem da ne moramo i da je to u redu.

Dragi ljudi, koji ovo čitate, bilo je iskreno. Osjećam svašta, zaćuđujuća je ta spoznaja, ali veselim se godinama pred sobom s nađenom Martinom. Svako vam dobro želim.