Marina Marušić | „Kao i svi, kao i sve“

Šuma je uvijek uzimala koliko i davala. Znala je biti mračna, ali mir koji je pružao njen mrak je nekako tješio. Znala je biti i obasjana svjetlošću, a ipak se zastrašujuće igrati sjenama. Ma… bila je svakakva. Kao uostalom i svi, kao i sve…

Svaka prava šuma ima svog vuka. Ima ih nekoliko, a ponekad i više od nekoliko. Tako je bilo i s ovom. Učeći od šuma, i vukovi su bili svakakvi. Neki mračni, neki svijetli; jedni zastrašujući, drugi dragi. Snalazili su se i učili od šume najbolje što su znali. 

Put malog vuka, čije noge često nisu slušale, bio je nestašan, uzbudljiv i svadljiv. 

Često se, skakućući putem, spoticao i zapleo sam u sebe. Noge bi mu se spetljale u čvor, a nerijetko je pao i preko kamena ili neke rupe. „Ma kako?“ tužno bi promrmljao. „Pa gledam sve okolo dok hodam, ne znam na koju još stranu trebam gledati!“. Ljutio se na sebe i od te je ljutnje postajao još nespretniji. Kako je bilo s nogama, tako je bilo i s repom. Rep je uvijek mahao po svom i to baš u stranu u koju Vučić nije htio. „Nisam rekao gore, rekao sam dolje!“ znao bi se ljutiti. „Nisam ti rekao da sada mašeš! Miran budi!“ Sve su to bili dijelovi njega kojima je tek morao naučiti vladati. Srećom Šuma mu je u tome pomagala, nije mu dozvolila da dugo ostane na jednom mjestu. Putovi su ga tjerali da ide naprijed u istraživanja. Hodajući uvijek naprijed, noge i rep morali su se čim prije dovesti u red. Svadljiv, kakav je bio, često se ljutio na njih sve dok mu Vjetar jednog dana ne šapne: „Nikada ne moj odustati! Važno je da si strpljiv sam sa sobom, ali i sa drugima.“

Shvati tako Vučić da je Vjetar u pravu. Postigne dogovor s nogama i repom i sretan odluči nastaviti put kroz šumu, ali put kojim je išao, kojeg je dobro znao, koji je bio siguran i uvijek isti, odjednom – nestane. „Oooooo neeee!“ razljuti to ponovo Vučića i on sjedne te počne vrištati i plakati. „Tako nećeš dospjeti nigdje!“ začuje ponovo Vjetar u svom uhu. „Zovi me kada prestaneš cviliti!“ završi i ode. Vučić je još neko vrijeme protestirao. Kada je sam sebi dosadio i postao pre bučan, zaustavi se i umiri. Gledao je šumu pred sobom - drveće, travu, grm… sve je bilo tu, ali puta nije bilo. Nije bilo ni Vjetra, barem mu se tako činilo.

„Nije u redu da tako nestaješ!“ promumlja Vučić kraju puta. 

„Nisi sam! Neki izgube put i stanu, a neki ga sami stvore. Hajde znam da ti to možeš… i da hoćeš!“ začuje Vjetar u daljini kojeg skoro istog trena osjeti u leđima. Vjetar je imao svoje smjerove, i sam sebe je na sve to često morao podsjećati. Izgubio se na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Često mu je i sa samim sobom bilo jako teško i nepredvidivo. Ponekad jak i bučan, ponekad miran i samozatajan nikada, ali baš nikada nije prestao tražiti putove koje su mu drugi sakrili, razbili ili koji jednostavno još nisu postojali. 

„Ja to mogu! Ja to hoću!“ ponovi si Vučić te krene sam stvarati svoj put i odjednom shvati da ga rep i noge slušaju, što je dalje hodao to su noge bile skladnije, a rep zadovoljniji. Shvati i to da nije važno jasno vidjeti put pred sobom da bi išao naprijed, najvažnije je stvarati svoje putove. Zaključi isto tako da Vjetar dođe i ode, ne možeš ga zaustaviti niti mu postavljati pravila. Skroz je svoj. I doći će kad on to bude htio, bilo u leđa bilo u lice. Najvažnije je da ipak dođe. S koje god strane da dođe Vučić ga je jako volio jer je znao da kada god Vjetar šapuće, miruje ili luduje, čini to s razlogom s razlogom. 

A šuma? Šuma je i dalje uzimala koliko i davala. Znala je biti mračna, ali mir koji je pružao njen mrak je nekako tješio. Znala je biti i obasjana svjetlošću, a ipak se zastrašujuće igrati sjenama. Ma… bila je svakakva. Kao uostalom i svi, kao i sve…

Ilustracije: Višnja Levak, prof. likovnog odgoja