Hana Konsa: Muškarci su naši supatnici u zadaći života, nježnih duša kao i mi

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Priče o ženama u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima... sve do osamdesetih godina čine zbirku pripovijedaka Hane Konsa "Obična žena" koja je nedavno promovirana u Knjižnici Marka Marulića u Splitu. Zbirku je uredila Tanja Radmilo, a Hani Konsa to je prva knjiga nakon novinarskih formi i brojnih ljubavnih novela.  Urednica Tanja Radmilo na promociji je govorila o diskretnoj provokaciji "Obične žene". U pripovijetkama se, naime, na dirljiv način govori kakve se sve sudbine prelamaju kroz životna desetljeća kad je život - život, u svoj svojoj nepredvidivosti, neočekivan i zahtjevan, ponekad surov. Pripovijetke Hane Konsa zato su iznenađujuće i intrigantne, istodobno osobne i univerzalne. Alternativni naziv zbirke je ženska tugaljika i otvara prostor za povjeravanje i suosjećajnost. 

S Hanom Konsa razgovaramo i empatičnom tonu zbirke, o suosjećajnosti koju izaziva, o ulozi muškaraca u ženskoj tugaljki te o promociji u Knjižnici Marka Marulića koja je uzbudila duhove. Koncept zbirke u kojoj je po jedna priča za svako desetljeće vrlo je intrigantan i prve čitateljice zapažaju da se u zbirci svaka žena može prepoznati, ali "Obična žena" ne uklapa se u stereotipe o određenoj dobi koje prevladavaju u medijima. Kako ste se odlučili u svojim pričama zaplivati protiv struje? Ne bi li bilo tržišno logičnije ponuditi publici sadržaj na kakav je navikla? - Tržišno najlogičnije je stvoriti kvalitetu, a ona uvijek nađe put do kupca. U sedam pripovijetki nalaze se motivi, od kojih se poneki, uistinu, preklapaju s bilo kojom od nas. Svi dojmovi čitateljica koji su došli do mene mogli bi se sliti u jedno – To sam i ja. O medijima sve najbolje i o njihovom prikazu žena, oni, na sebi moguć način, prate ono što se ljudima događa. Plivanje protiv struje… takvi se rodite i nemate izbora biti nešto drugo do ono što jeste.

Odakle inspiracija za sedam priča o sedam žena? Tko su opisane žene u stvarnom životu? Gdje ste ih susretali i upoznavali? Po čemu se razlikuju od ostalih žena koje vas nisu inspirirale za priču?

- Ah, kad bi autori znali odakle dolazi inspiracija vrlo bi rado pritisnuli to dugme po potrebi. To je misterij kojem se treba prepustiti. S talentom se rodiš, ono što je važno jest njegovati ga a najvažniji od svega je rad, rad i rad. Likovi jesu i nisu stvarni. Ni sama ne znam gdje će me tekst odvesti i što će se događati s likovima i s pričom. Proces pisanja je neprestan, on se događa u svakoj sekundi života, na koncu i u onom trenutku kad položimo prste na tastaturu. Sve su te žene došle iz moje duše s namjerom da se skrase u srcima čitateljica. Neka ih one sad čuvaju i vole.

Svaka je priča na svoj način dirljiva, no najtužnija je priča o obitelji s bolesnim djetetom koja nailazi na nerazumijevanje okoline. Može li literatura potaknuti empatiju i suosjećajnost u društvu? Odakle potreba za literarnom obradom prevladavajuće otuđenosti, sukobljavanja i nepovezanosti?

- Sve su jednako tužne, alternativni naziv "Obične žene" jest Ženska tugaljka, što nije slučajno. Četrdesete su meni najdraže. Zaljubljena sam u te likove, tako su nježni i hrabri, vole se. U toj priči je bračni par koji se podržava, shvaća, poštuje, voli…. Možda je i najrealnija, sami su protiv svih, što u životu, najčešće i biva. Ta priča prikazuje obitelj kakva bi trebala biti, kakvoj svi težimo a nadam se, neki i žive. Ta je priča poslana na Natječaj za javne potrebe u kulturi i dobila sredstva na oba mjesta, u Gradu i u Županiji. Hvala joj.

U svakoj od priča glavne junakinje su žene, često suprotstavljene drugim ženama u svom životu, dok su muškarci povremeno pokretači radnje - kao u priči o majci koja se nakon odlaska sinova upušta u romantičnu vezu - ali o raspletu opet odlučuje žena. Zašto ste se svjesno odlučili za takvu neravnopravnost u svojim pričama?

- Nipošto nisu neravnopravni, samo su ovo priče o ženama, a ne o muškarcima. Ponosna sam jer sam bila vrlo pažljiva i nježna prema muškim likovima. Ističem kako muškarci nisu, nikako i nipošto, naši neprijatelji već supatnici u zadaći života. Muškarci su istih nježnih duša kao i mi, jednako dobri i željni ljubavi, samo smo različiti. Imala sam divnog oca, supruga i imam prekrasnog sina, svi su oni muškarci. Postoji ta neka kriva rijeka, koju bi valjalo pomalo već i ispravljati, u kojoj plivaju neki koji misle da samo kroz koliziju mogu plivati. U toj rijeci sudaraju se plivači misleći kako su im drugi krivi, a nisu. Treba samo pronaći svog sudruga i uživati u dodiru vode, a ponekad i spašavati jedno drugog od opasnih brzaca. Ponavljam- muškarci nisu neprijatelji već sudruzi. I oni imaju Srce, i oni traže Ljubav i više od ičega trebaju Dobrotu.

Romantika je prisutna u životu "obične žene" bez obzir na dob, ali romantici rijetko dopuštate da prevlada i da sretno okonča priču. Gdje je mjesto za romantiku u životu "obične žene" koju opisujete? Je li romantika nužno iluzija koju stvarnost uništava?

- Romantika je sve, ako ste romantični. Nipošto nije iluzija, samo je nekad skrivena. Namjerno sam likove napustila završetkom priče, mi ne znamo što se s njima događa nakon zadnjeg slova i točke. Na čitateljicama je da odrede njihovu daljnju sudbinu. Ona može biti onakva kakvom je vidi onaj koji čita. Zbirku "Obična žena" uredila je Tanja Radmilo, a priče su dobile široku podršku čitateljica iz vaše sredine koje u njima prepoznaju pobunu protiv okoštalih patrijarhalnih obrazaca. Kako muškarci, a kako žene reproduciraju patrijarhalne obrasce? Primjećujete li ipak promjene u društvu koje ukazuju na to da su patrijarhalni obrasci neodrživi? 

- I mene su iznenadile, gotovo unisone, poruke žena koje su, nakon pročitanog, izjavile kako osjećaju želju za pobunom, kako je u podtekstu snažna poruka o okovima patrijarhata. Da se našalim - nisam znala da sam to napisala. Što znači kako knjiga postiže svrhu a to je - osvješćivanje. Probudimo se na vrijeme i živimo život najbolje kako možemo. Okove valja pokidati, nikome nisu donijeli dobra. A da je žena roblje, u to nema sumnje. Samo i muškarci su robovi, ni u to nema sumnje. Ako smo mi već zapeli bilo bi važno da naša djeca žive bolje, ravnopravnije. S Tatjanom Radmilo suradnja je bila veličanstvena kakva je i ona sama. Ponosna sam što je pristala biti urednicom moje knjige.

Vrlo uspješna promocija u u knjižnici Marka Marulića otvorila je nekoliko pitanja o ravnopravnosti žena na koje su muškarci burno reagirali. Jeste li očekivali takve reakcije?

- Da, promocija je bila ugodna. Ravnopravnost ne postoji, to je činjenica. Biološki smo determinirane i uvjetovane. Muškarci nikada neće prolaziti kroz ono kroz što prolaze žene, ali ni mi ne znamo kako je njima. Na primjer, kako je kad te društvo, opetovano, izbacuje u arenu i imperativno od tebe zahtjeva da stvoriš novac, gomile novca. To je njihova priča, oni su ti od kojih se očekuje da bace što veću divljač na obiteljski stol. A to nipošto nije lako. Kao što nije djevojačkom tijelu i duši proći kroz proces trudnoće, porođaja, dojenja…. Život je opća zbrka, zato kažem - sudruzi smo.

Za Gloriju pišete ljubavne romane, a u svom prvom književnom naslovu objavljujete priče. Zašto ste se odlučili za priče kao literarni izraz? Jesu li ljubavni romani podcijenjeni kao književna vrsta? U čemu je sličnost između Vaših romantičnih romana i Vaših realističnih priča? 

- Ljubavne romane za Gloriju je divno pisati. Pustite mašti na volju, unutar zadanih okvira, kao kad pravite blagdanske kolače. Ti romani, već ih je dvanaest objavljeno, pomogli su mi jer sam od njih uzela jednostavnost i utkala je u "Običnu ženu". Jedan od najvažnijih ciljeva, koji sam postigla, je bio da tekst Obične žene bude prijatan i blizak baš svakoj čitateljici, bez obzira na njeno čitateljsko iskustvo, obrazovanje, posao koji obavlja. Pisala sam teko da ga žene čitaju s lakoćom i bez prepreka. Kao da se kupate u mlakoj vodi. To mi je bilo iznimno važno, demokratizirati tekst, napraviti ka običnim kao što je kruh koji svakodnevno kupujemo i jedemo bez da puno o njemu razmišljamo. Napravila sam to ciljano jer je sadržaj težak. "Obična žena" stvorena je kao niz pripovijetki sasvim slučajno. Svaka književna forma mi je bliska i u svakoj se dobro osjećam. Nedavno sam otkrila dramski izraz, uživam više nego što sam i slutila. To dramsko pismo je priča za sebe. Fantastično je. Pisanje je moja najveća životna strast i nikad mi ga dosta, ma u kojoj formi, obliku, zadatku… bilo čemu. Daj sve i neka traje.