Na selu u današnje vrijeme nema super marketa. Tu su male, privatne prodavnice u kojima se može naći sve od maloprodajne robe. Ulazim u jednu od njih. Prostorno nije veća od tridesetak kvadrata, ali je krcata robom. Police su od poda do stropa, natrpane svim i svačim. Prodavačica jedva prolazi između polica i pulta između kojih je jedva sedamdesetak centimetara. Pri prolazu nema šanse da nešto ne sruši i pri najmanjem nekontrolisanom pokretu. Ispred pulta je također naslagana roba i kupac ima šezdesetak centimetara da priđe kasi. Ostali, kada ih ima, stoje u redu jedno iza drugoga kao sardine u konzervi. Roba se ne može ni zamijetiti od silnog šarenila, već se morate obratiti prodavačici i reći što vam treba.
Preskačem preko gajbi krastavaca i krumpira, jer je upravo pristigla nova pošiljka. Prodavačica od nekih tridesetak godina, nosi vreće brašna na ramenu zajedno sa dostavljačem. Ispričava se i moli da malo pričekam. Rado ostajem, vraćam se na ulicu ispred prodavnice, jer je njima onemogućen prolaz, dok sam u dućanu. Na sreću nikog novog od kupaca nema. Dva su sata popodne i žestoka je vrućina.Temperatura je iznad tridesetpetog podeoka. Stojim, čekam, posmatram i kažem sebi da o ovome treba pisati. Nakon toga pronose vreće soli, a onda su na redu gajbe piva i sokova.Na kraju pronose vreće raznih veličina praškova za pranje.
Trgovkinja potpisuje otpremnicu i ljubazno mi se obraća:
- Oprostite što ste čekali.
- No problem!- kažem. I sutra ću ako treba- šalim se.
Zahvalno me gledaju plave oči. Zatvara dućanska vrata. Uključuje klimu. Briše znoj sa lica i vrata, polazi iza pulta sa potpuno mokrim leđima. Slijepljena kosa i bljedilo na licu je izdaju. Preumorna je.
- Ko ti čuva djecu? –pitam, jer je poznajem.
- Čuva ih sedamdesetogodišnja starica iz susjedstva. Svekrva je još u radnom odnosu, a mama mi je jako bolesna. Čuli ste?
Na žalost, čula sam.
- Dušo, oprosti molim te, jesi ti završila kopmparativnu književnost?- ponovno pitam.
- Jesam. Diplomirala sam i to sa teškom mukom. U vrijeme najveće krize, putovala sam na studij kad god je to bilo moguće.Ustajala sam u četiri sata u jutro. Vlak klac, klac, pa opali do Novoga Sada i po dva sata. Uvečer se isto ponavlja i ako imam sreće stižem nazad kući u dvadeset dva sata. Povremeno sam spavala kod rođaka u gradu.Tako sam studirala pet godina, a onda mi se na posljednoj godini dogodi trudnoća. Nastavila sam studij istim tempom, apsolvirala, diplomirala i rodila.
Gledam je. Teško mi je što ovako iznimnu osobu ne vidim na radnome mjestu koje zaslužuje. Još nitko ne ulazi u prodavnicu, ja se ne žurim i napominjem joj da malo sjedne.
- Nemam gdje sjesti. Stolica ne postoji u dućanu.
- Neka, neka, ako imate vremena možemo još malo ćaskati. Malkice ću se odmoriti, pa ću onda poslagati robu. U ovo vrijem su kupci malo rjeđi. Zbog vrućine.
Dajem joj do znanja da imam vremena.
Draga je. Mršavica. Iscrpljena je. Kao da vene. Sinčić joj je star tri godine, a kćerkica osam mjeseci. Suprug je završio ekonomski fakultet. Nije se mogao zaposliti u struci kao i ona. On vuče mreže na ribnjaku kod privatnika. Godinama nije bio na godišnjem odmoru. U mjesec dana ima samo četiri dana, odnosno četiri nedjelje slobodne. Ako se zadesi pet nedjelja u mjesecu, tu petu nedjelju mora raditi.
Ona ima samo jedan slobodan vikend u mjesecu. Odavno je prestala brojati koliko dnevno vreća brašna i gajbi pića prebaci preko ruku. Nadala se do prije izvjesnoga vremena da će se bar jedno od njih zaposliti. Nadali su se da će makar jedno imati stalno zaposlenje, da će im redovno teći radni staž, da će imati redovan godišnji odmor, redovno radno vrijeme, a ne rastegljivo do bola. Sada im je jasno. Ništa od toga.
Odlučili su. I oni će u Njemačku. Prijatelji koji su tamo dvije godine su ih ohrabrili. Našli su im radna mjesta. Oboje će raditi na aerodromu. Za početak će to biti radovi na održavanju higijene. Naški rečeno, metla i krpa u ruke.
- Kad se mora...- kažem,
tek da nešto kažem, a u grlu mi knedla.
- Ali znate, plaća je redovna. Fiksno radno vrijeme. Svaki drugi vikend je slobodan, a onaj koji se radi duplo je plaćen. Firma daje stan po vrlo povoljnim uvjetima, a i jaslice i vrtić su blizu. Sa plaćom se može izaći na kraj od mjeseca do mjeseca. Najvažnije što se radni staž uvodi redovno kao i mirovinski.- priča mi sa dozom nesigurnosti u glasu.
Gledam tu lijepu, sićušnu ženicu i pitam se. Koliko li je doživjela razočarenja u svom tako kratkom životu? Hrabra je. Počinje od nule.
Plaćam sladoled po koji sam došla. Pozdravljam je.
- Sretan put, mila, ako se ne vidimo više. Naučiti ćete jezik, pa onda i više. Zdravi ste, mladi ste, za nove izazove još nije kasno.- dodajem na odlasku.
Nasmiješila se nekako tužnim osmijehom, ili se samo meni učinilo. Ušla je u prodavnicu nova mušterija, mahnula sam rukom u znak pozdrava. Vani sam otvorila sladoled, krenula prema svome ušuškanomu domu i onda se vratih do prve košarice za smeće i odložih sladoled u nju.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.