Jasna Popović Poje | Prvi dan jeseni

Čudno. Prvi dan jeseni, a meni svejedno.
Ne slavim. Ne uzbuđujem se.
Ne spremam ruksak sa sendvičem, vodom,
kolutom WC papira i brdom papirnatih maramica.
Ne oblačim traperice, ne obuvam tenisice,
ne stavljam šiltericu na glavu.
Ne idem nikuda.
U papučama, kroz prozor sobe promatram
travu kako žuti i ptice kako se skupljaju na žici.
Kod susjede M. već je pobrano grožđe,
a na brajdi tek nekoliko listova.
Čudno. Prvi dan jeseni,
a ja ne izrađujem kalendar
prirode i društva, ne mjerim temperaturu zraka,
ne pratim rad ljudi.
Čak ne objašnjavam kako nacrtati
na listu školske mape kestene i žirove
donesene s jednodnevnog izleta.
Ne organiziram izložbu u hodniku,
ne igram se lovice po šuštavom lišću,
ne izgovaram ritam jesenskih brojalica,
ne pjevam u kolu pjesmice o čvorku
i ježu s oštrim iglicama.
Baš ništa. Ne slavim. Ne uzbuđujem se.
Prvi dan jeseni, a meni svejedno.
Baš svejedno.