Kolumne

ponedjeljak, 12. rujna 2022.

Božica Jelušić | Sitni novčići i poveliki čekovi


Pietro Antonio Rotari (1707-1762)
 "Girl with a Book"
(Razmatranje o dosadi svijeta)

Kad bi nam netko iznenada rekao: "Možete li biti malo zanimljiviji?", što bismo, uistinu, učinili? Prasnuli u smijeh, odmahnuli rukom, digli obrvu, uvrijedili se, prkosno mu odvratili: "A možete li Vi?" ili se uvrijeđeno pokupili, zaključujući da nas taj /ta neće tako skoro ponovo vidjeti u svome društvu? Zapravo, to je pitanje prilično realno i moguće. Većina ljudi živi na supstratu dosade, trudeći se nalikovati drugima, biti kao drugi, uklopiti se među druge, mimikrirati se u gomili. To je ponekad obrambeni refleks, ponekad navika, a treći put naprosto "nedostatak materijala": ljudi su obični, jer ništa originalno i posebno u sebi ne nose, niti se trude razviti i prepoznati neku osebujnu crtu svoga karaktera.
Huxley je o pojmu personaliteta sjajno raspravljao u "SLIJEPOM U GAZI", a dakako da je i Musilov termin "Čovjek bez svojstava" na tom tragu. Odnjegujemo li neobičnu crtu, poput specifičnog humora (koji inače tragično nedostaje oko nas!), načina oblačenja, otvorenog spominjanja hedonističkih ili avanturističkih sklonosti, veoma je vjerojatno da će nam ubrzo prikvačiti pojam "ekscentrika". Izbacit će nas s liste prijatelja na mreži, jer im "idu na živce naši šeširi", oponirat će nam oko lektire, ukusa, političkih i ateističkih uvjerenja, ispravljati nam biografiju (znaju oni bolje i najbolje!), optuživati nas za stvari u kojima nismo sudjelovali, otkrivati našu "tamnu stranu" i činiti sve da nam strašno zagorče život, samo zbog toga, što ne vozimo po istim tračnicama i držimo se voznoga reda ni plaćenoga sjedala u razredu/kupeu. Usudili smo se biti drugačiji , zanimljiviji, nezavisniji od svidljivosti i javnoga mijenja. Da, neoprostivo. Deveti smrtni grijeh, sindrom našega licemjernoga doba.
Treba biti običan, uputno je biti dosadan. Ne vrijedi "čačkati mečku", privlačiti k sebi druge "oriđinale", dijeliti svoje zanose, obznanjivati svoje tuge i poraze. Na jednom mjestu u svojim spisima, Jung navodi: "Ono što sam pisao bile su stvari koje su me napadale iz moje unutrašnjosti. Dopustio sam duhu koji me pokretao da govori". Međutim, ljudi ćer u većini radije pustiti da iz njih govori društveni klon, poželjno kvazi-biće po općem uzorku, ne trudeći se niti prepoznati svoj pravi, unutarnji glas. Svi će raspravljati o mrtvoj kraljici, o jednoj sportskoj tituli koja jača ego nacije, o uličnim prosvjedima sa slabom artikulacijom ili o "društvenim ikonama", čijih smo se bijednih sadržaja nagutali do mučnine. Na taj način smatraju da su "u trendu", da su dijelom nečega, a pripadnost je pak goruća potreba nezrelih osoba svih dobnih skupina i svih psiholoških profila.
Stoga mislim da je pitanje s početka teksta prilično beznadno. Ne, ne možemo biti nimalo zanimljiviji: već smo tisuću velikih i malih prigoda propustili, primajući na sebe ameboidnu bezobličnost, sivilo, zadah općih mjesta, koji nas neopozivo odaje. Musil (još jednom) ima pravo razglabajući o dva tipa osoba i o načinu njihova nastupa i trošenja među drugima. Zanimljiv čovjek, osebujan lik i lik pozera i egocentrika, praznog i dosadnog, izgledaju ovako: " Nikada nije dosezao to što je želio, jer je toliko toga doživljavao. Izgledalo je kao da u sebi nosi vrlo melodičan pojačivač za malu sreću i nesreću. Male novčiće osjećaja stalno je izdavao u zlatu i srebru, dok je Ulrich više baratao velikim, takoreći misaonim čekovima, na kojima su bile ispisane goleme brojke, no u konačnici bio je to samo papir".
Natmurilo se nebo vani. Vidim, nekome "gore" ne sviđa se dosadni svijet s druge strane oblaka. Možete li biti malo otvorenijega uma, sunčaniji, prodorniji, pobudljiviji? Unutrašnja klima o mnogo toga presuđuje, ne samo u stvaralaštvu. Hajde da o tome do večeri zajednički promislimo!
F. G.
Ilustracija:Pietro Antonio Rotari (1707-1762) - "Girl with a Book"

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.