Dugo mi stihovi tek u glavi žive
već dugo se ne družim s pisanom riječi.
Možda, možda odabrah putove krive,
pitam se... kako da tu tišinu spriječim?
Idem putem na kojem sam opet sama,
tu svaka želja, svaka mi se žudnja ruga.
Utjehu tražim na krivim adresama,
vlastitom životu ja postadoh sluga.
U tišini mi zbunjene misli vrište,
u vlastitom tijelu zarobljena čučim.
Tko mi išta daje, a tko išta ište;
gle, sad se s aliteracijom mučim!
Nadanja i vjera na tankom su ledu,
dok ljetna omara u svakom je kutu.
Gorčinu nađoh i u najslađem medu,
a oštar kamen u prašini na putu.
© Sonja Smolec iz zbirke Godina crnih ptica
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.