Čarolija je za mene počela već od prvih stranica spretnim i tečnim pripovijedanjem, naoko realističnim, koje ne umara, ali provocira očekivanja. Kažem naoko realističnim, jer ovo nikako nije realističan roman, a Ishigurova moć da preplitanjem pripovjedačkih elemenata i perspektiva stvara zbunjujući okvir u realističkoj tehnici izuzetna je.
Slavni pijanist Ryder stiže u neimenovani europski grad (sudeći po imenima likova vjerojatno njemačkoga govornoga područja, ali to i nije toliko bitno) kako bi sudjelovao u gala-večeri koja će se sastojati od svečanoga koncerta, recitala i Ryderova obraćanja građanima. Postaje očito da svi smatraju tu večer presudnom, ali i svaki pojedini lik veže uz nju smisao svoga trenutnog postojanja i očekuje preokret, novu stranicu, početak nečega boljeg.
Ni u jednome trenutku nije posve jasno što to muči građane, ali stječe se dojam apatije, gubljenja smjera i nesigurnosti. Osim toga, kroz tekst je jasno oblikovano nešto sasvim drugo, ali za to je potrebno probijati se stranicu po stranicu kroz duge monologe i solilokvije pojedinih likova. To drugo nevjerojatna je malograđanština upakirana u visokokulturne ciljeve i stremljenja. Način na koji građani sebe doživljavaju čak je i u literarnome tekstu teško podnošljiv. Premda su svi odreda poljuljani u stavovima, nesigurni i duboko nesretni, sebični, usmjereni samo na svoje iluzije i osobne dojmove, skloni osuđivanju i svakodnevnome činjenju nepravdi, kroz desetak stranica predstavljaju se kao ljubitelji umjetnosti i lokalni patrioti koji su spremni žrtvovati privatnost i velik dio sebe za javnu stvar. Kad to shvatite, već ste duboko, duboko uvučeni u splet bizarnosti koje se razvijaju i isprepleću.
Jedan po jedan naoko bizaran lik romana izniče pred Ryderom moleći ga za pomoć, izražavajući svoje duboko poštovanje i divljenje prema njegovu umjetničkome i humanističkome djelovanju... Ryder pak neprestano kasni i zaboravlja svoje obveze jer se unese u svaku od priča koje čuje u velikoj želji i uvjerenosti da on može pomoći, da je njegov govor na svečanosti presudan...
Ishiguro nas polako, precizno i strpljivo vodi do spoznaje da je jedini groteskni lik ovoga romana veliki umjetnik Ryder koji je toliko zarobljen vlastitom samosviješću i veličinom te uvjerenošću u svoje duboko humane postupke, jer nije sposoban saživjeti se s osjećajima i potrebama drugih ljudi. Pripovjedačke sadržajne intevencije pri kraju romana omogućuju nam uvid u ništavilo u takvome čovjeku koje on samozadovoljno smatra puninom.
Poigravanje vremenom i prostorom još jedno je majstorstvo kojem se divim. Ne shvaćamo to odmah, ali uvučeni smo u Ryderovo subjektivno vrijeme te prostore ulica, hotela i šuma koje okružuju grad a zbunjujuće se mijenjaju jer je Ryder koji njima kroči potpuno i nepopravljivo usmjeren na svoje misli.
Sebičan čovjek zatvoren u vlastitu samouvjerenost nesposoban je kvalitetno komunicirati s okolinom, osim kroz samouspostavljene uloge koje pridaje sugovornicima, i to ostavlja gorak okus nakon čitanja. Njegova takozvana intelektualna nadmoćnost duboko me ražalostila. Nema utjehe, a vrhunski umjetnički dometi, sakupljena znanja i rad na sebi neminovno mogu dovesti do potpune emocionalne izolacije koje nismo svjesni. Svijet će i dalje postojati bez naše uključenosti, ali poruka koja formira odraz jednoga takvog čovjeka kroz ovaj tekst zastrašujuća je.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.