Nosila sam u rukama odijelo i cipele kao crnu metonimiju. Mjesto je bilo označeno imenom dobrote i ljudskosti. Kao dnevna alegorija. Pomislila sam da u tom crnom omotaču je zračni duh tvog tijela. Sve te stvari i predmeti, znak da si postojao, pa nestao. Dok hodam, u rukama mi je sparušeno cvijeće, zimzeleni ovratnici, čvrsti, da duže zimi stoje. I da se ne smrznu. Nestaju svjetovi, jezici, gradovi... I što ostaje nakon svega. Bajkovita metonimija. Značka u ruci, srce na hladnome dlanu? Ili dodir ruke kao utjeha.
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.