Kolumne

petak, 13. svibnja 2022.

Anđelka Kliment | Cosy crime je ugodan krimić, bez noira, sa svojevrsnom estetikom

DVOTOČKA, FESTIVAL ŽANROVA


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Kriminalističkim romanom “Ubojstvo na Mrežnici” Anđelka Kliment uvela je na našu literarnu scenu pojam cosy crime, vezan uz krimiće bez drastičnih scena nasilja, akcije i jurnjave automobilima. “Ubojstvo na Mrežnici” debitantski je roman 73-godišnje profesorice engleskog jezika koja, doduše, ne živi baš na Srebrnjaku kao njezina junakinja Irma Steeg, ali nije ni daleko, a zajedničke su im šetnje po Lašćini kojima održavaju kondiciju. Roman se tek pojavio u knjižarama i publika je već pokazala da je željna i krimića koji se događaju na našem terenu i žanrovske literature domaćih autora.

Nakon promocije u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, u petak 13. svibnja, krimić “Ubojstvo na Mrežnici bit će predstavljen i na festivalu žanrova Dvotočka 28. svibnja. 


S Anđelkom Kliment razgovaramo o razlozima objavljivanja prvijenca nakon sedamdesete, o literarnim uzorima, novom detektivskom paru koji je portretirala u svom romanu, popularnosti krimića, poznatim lokacijama na koje je smjestila radnju i o mogućnostima nastavka. 

Objavili ste roman prvijenac s navršene 73 godine, što su neobične godine za otkrivanje talenta. Zašto ranije niste objavili roman? Zašto baš krimić?


Objaviti roman s navršene 73 godine je neobično, ali život je neobičan. Nisam ranije objavila roman, jer nisam imala poticaj za to. Kao profesor engleskog, cijeli svoj radni vijek čitam i učim i podučavam druge govoriti i pisati. Od silnog imputa, dogodio se output.


Ja sam krimić napisala, ali da nije moje prijateljice i agentice Anike Rešetar Drvar, taj roman ne bi nikad postao knjiga.


Zašto baš krimić? To je žanr koji volite ili ne volite. Ja ih, naravno, volim. Volim one dobre, jer kao i ostali žanrovi ili umjetnost općenito, i oni mogu biti dobri i loši. Ima fantastičnih britanskih autora, ali i serija, ne samo britanskih nego i australskih npr. Miss Fisher's Murder Mysteries, kanadskih npr. Frankie Drake Misteries, Murdock Mysteries i mnogih drugih.


Osim toga, veliku književnost sigurno ne znam pisati.


Hrvoje Hribar primijetio je kako se “Ubojstvo na Mrežnici” lokalno nastavlja na Nenada Brixija i mladog Šoljana i da očito volite Mis. Marple. Tko su vaši literarni uzori? 


Hvala gospodinu Hribaru na komplimentima!


Volim Agathu Christie još od kasnog djetinjstva, ali mi je puno draži Poirot od Miss Marple.

Nemam literarne uzore, barem ne svjesno. Pretpostavljam da me pitate za pisce krimića. Puno ih je bilo u moje 73 godine života, zadnjih godina sam rado pročitala romane o Cormoranu Strikeu Roberta Galbraitha (J. K. Rowling) i niz psiholoških trilera o Friedi Klein britanskog bračnog para Nicci French.


Od pravih knjiga uvijek se rado vratim Majstoru i Margariti M. Bulgakova, Hašekovom Dobrom vojniku Švejku, Kafkinom Zamku ili Čehovljevim pripovijetkama. Od novijih knjiga oduševila me je Šnajderova Doba mjedi i uživala sam u Plemenitom gospodinu u Moskvi Amora Towlesa.


Kako je nastao novi detektivski par? Jeste li razmišljali i o drugim opcijama osim umirovljene forenzičarke Irme Steeg i sredovječnom inspektoru Borni Hermanu? Postoje li stvarni ili literarni uzori prema kojima su nastali? 


Opet bez uzora. Počela sam s Irmom Steeg, što je inače bilo ime moje bake. Trebao mi je policijski inspektor, pa je tako nastao introvert Borna Herman. Neobični parovi su zanimljivi. Odmah su se nametnuli njih dvoje, nisam razmišljala o drugim opcijama.


U svakom od likova ovog krimića ima nešto mojeg i nešto od ljudi koje poznajem. Međutim, kad smislite neki lik, on počinje dobivati vlastiti život. Valjda je to tako kod pisanja.


Istraga ubojstva na Mrežnici obuhvaća i razgovore mladićima i djevojkama, djecom ubijenog, prema kojima Irma i inspektor Herman pokazuju mnogo taktičnosti i razumijevanja. Zašto su mladi važni likovi vašeg romana? Koliko je razlog vaša pedagoška struka i radni vijek u prosvjeti? 


Moj pedagoški radni vijek me je svakako odredio, ali i ja sam odabrala njega, to je što se mene tiče "sretan brak". Radila sam dugo s mladima osnovnoškolske i još duže s onima srednjoškolske dobi. Ali otkako sam davno napustila II. gimnaziju da bih radila privatno, mnogi moji učenici bili su odrasli, neki se čak približavaju mojim godinama. Ljudi svih dobi nastanjuju ovaj svijet i svi su zanimljivi, svaka dob na svoj način. Mladi su još nježni i nekako se prema njima zaštitnički ponašamo. Puni su novih informacija, a neki od njih korisni oko mobitela i laptopa. Hvala im.


Inspektor Herman je taktičan, pristojan, fin lik. Irma također, iako znatno temperamentnija. Nadam se da mi je uspjelo stvoriti ih takvima. Na koricama knjige piše da je to Cosy Crime, dakle ugodan krimić bez noira, eksplicitnog nasilja, perverzija, u ugodnom ambijentu, sa svojevrsnom estetikom. Pa i dva glavna lika idu u tom smjeru.


Primjećujete li procvat kriminalističkog žanra kod nas, s obzirom na tv-serije koje se snimaju i romane koji se pišu? Koji su tome razlozi, po vašem mišljenju? 


Ne znam odgovoriti na pitanje imamo li procvat kriminalističkog romana. Živimo u informacijskom i globaliziranom svijetu pa je svega mnogo više i sve je puno dostupnije nego li je bilo ranije u mom životu.


Ako volite taj žanr, svakako ima izbora. Neki dan sam u komadu pogledala na HBO- u seriju Dalibora Matanića, The Silence, napeta, odlični glumci. Već druga naša serija na HBO-u, nakon Uspjeha. Jučer sam posudila i jedan Pavličićev krimć, da malo vidim kako kod njega stoje stvari.


Zašto ljudi vole krimi serije i romane? Ima njih raznih vrsta, od mračnih do vedrih. Radi se uglavnom o odgonetavanju zagonetke, uzbuđenju, pravdi koja pobjeđuje, jasnim etičkim načelima, sretnom kraju, ugođaju. Kao kod svake ugode, pobjegneš od stvarnosti. Impresioniralo me je što Gertruda Stein kaže piscu, glavnom liku u filmu Woodyja Allena Ponoć u Parizu: „Posao pisca nije podleći očaju, nego pronaći protuotrov za ispraznost postojanja“. Mislim da je to Woody Allen izmislio, nisam uspjela naći ovaj među brojnim citatima G. Stein na internetu, ali možda odgovara na vaše pitanje.


Istraga ubojstva vodi se u Karlovcu, okolici Duge Rese i u Zagrebu, Irma Steeg svakodnevno pješači Lašćinom, a detektivi vode razgovore uz ručkove u Vinodolu i štrukle u Esplanadi. Možemo li, zahvaljujući literaturi, intenzivnije doživjeti ulice i prostore kojima svakodnevno prolazimo? Je li to jedan od ciljeva vašeg pripovijedanja? 


Radnja ovog krimića može se svesti na jednu rečenicu. Sve ostalo je dodatak, stvaranje atmosfere. Ja volim grad, ulice, trgove, kuće. Volim i naš "razlohani" Zagreb. Svaka, i najružnija fasada zadivi kad je obojaju. Nadam se da će se svi oni koji poznaju mjesta zabavljati prepoznavanjem, a oni koji ne, zamišljanjem.


Prema najavama, novi detektivski par nastavit će rješavati slučajeve i do kraja godine očekuje njihova nova avantura. Kada ste osjetili da detektivski par koji ste kreirali ima potencijala za nove nastavke? Kakvu ste im avanturu pripremili nakon Mrežnice? 


Od početka sam ih vidjela kao potencijal za nastavak. Kad sam krenula u ovaj romančić nisam imala priču, otvarala se putem. Sad imam priču unaprijed, što mi je mnogo lakše. Zvat će se Ubojstvo na Krvavom mostu i početak će biti mali hommage Zagorki. A sve ostalo tek treba napraviti.




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.