Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 8. travnja 2022.

Tomislav Marijan Bilosnić | Vesna Parun, novo sjećanje




1.

Ponovno sam se sjetio tvojih riječi

crne ogrlice u uvali tišine

Neke se stvari ne mogu zaboraviti

alge što sliče tvojoj kosi zelenoj

urlik vjetra što se zorom uzdiže 

u svjetlosti pučine


Sve je žuto, limun, suncokret,

zlatnici i žito Ukrajine

i oči što Sunce gutaju

Ptica sa zlatnim kljunom Trakije

u tvoju se noć za pakostzabila 

Zvoni jeka daleka slična našim riječima

što bijela krila šire u dubinama šuma

I golub nosi pismo od olova, metak riječi 

koji će se zaustaviti u kući posljednjoj


Sve se mora nečim nadoknaditi

iako nitko stotinu godina iza

ne zna kako je počelo

to što se dogodilo kasnije

Tuđe su sjene na prozorima

zatvorenim za sve one što na svijet

donose riječ, grijeh življenja

smijeh od smrti jači


Ustani i reci, nisu te čuli od vode u ušima

oblaka koji se otapa u maglama

i promiče s vremena na vrijeme ulicom

I rodbina je šutjela dok vrijeme nije prošlo

čekajući dobru berbu na otoku


2.


Opet je proljeće i bolovi klijaju

iz zemlje, iz mora, s neba se spuštaju

na otok u maslinik u grobove

Ptići zore se dižu kao ruke

u crnu tišinu ujedinjeni


Usred svjetlosti čempres je tvoje lice

trepavice

što kao sjene rastu u vapnencu

Na svakom usponu oko nas

šutnja se pojačava

i tišina traje kao i sve što je na drugoj strani

Ljudi su isto što i vjetar

stranci i otoci u vihoru

u zori


Dobro je, nitko ne plače 

dok tvoje pjevaju pjesme 

sprženo se more u školjci

ponavlja

I nas čeka novo sjećanje

oslobođeni jezik srce i oluja

novi rat i vojničke parade


Sve što je trebalo poći po zlu

pošlo je

Na zelenoj travi i pod travom počivajući

povijesne vlati se  povijaju

kao pismena

već stotinu godina


3.


Hoćeš li mi napisati još koju posvetu 

na listovima svoje nevolje

na nekoj pustoj cesti duljoj od sjećanja

Zaboravi prošlost, ispovjedi se

i tako su ti dušu rasuli po tlu

U more neka potone, u krik galeba

u mramor brački neka se pretvori

neka ti mir daruje Pegaz

oznojen i u tvoje tijelo potopljen 


Hoće li ikad moja riječ u šutnji

susresti tvoju riječ, glas 

koji iskrsava iz Sudbine

ako ga i ne mogu obuhvatiti

ni u jednom od njegovih krugova 


Na površini vode umjesto lađa

ječe trublje i konji ržu

nitko ne zna od kuda dolazi zvijezda 

što se ponovno otvara kao rana 

i ostaje za tvojim stopama


Reci bol, reci mrak, reci vatru

pruži ruke izranjene vlastitim kamenjem

Kreč je već crni ugarak

Sunce tako umara

i tvoju je djecu oslijepilo

a ni drugi prateći te ništa nisu vidjeli

ni materinstvo, ni riječi, ni slogove

samo stogove 

u kojima se odmaraju krijesnice 


Ono što nas ne voli tu je već, blizu nas

i može nas, ako hoće, dohvatiti rukom.


4.


Kada si se prestala smijati

i pjevati, i počela paunove u gazu zavijati

sumnjajući u Homera

i listove platana, u Platona

u spomenike iščezle u luci

obrisanoj valovima


Kad bol postane i dio njih

svi će se javiti koji su ti na tragu

i nitko se više neće kriti

I brat će se javiti među tratinčicama

i voljeni koji je iz kolone istupio

noseći njene svijećnjake

svi koje si voljela

bit će bol

i neće ti dati novu priliku


Pjesnik je noćni žar u pećini


Na pržini približit će se tvome glasu 

na valu tvojih usana

lastavica oslikana na kapelici

umjesto u gnijezdima

Noć te jedina čeka pod vedrim nebom

ptice i zvijezde 

i oni koji su krenuli u lov

5. 


Život u stotinu vreća promiče

vrata doma od vreća se zatvoriti ne mogu

stotinu nevinih ruku s umornim pjesmama

u bršljanu oko prozora

Mladići za tobom stihove raznose

kada se na obali nađu 

i u more duboko urone

tamo ih više nema


Danas je opet rat

rat nikad i ne završava

Rat tišti zemlju u grudima brata 

ljubavnika i muškarca

sve dok ne istroši kosti svakog naslijeđa

Ni sjećanjem neće postati -

da bi se rodio jedan čovjek 

potrebna je cijela povijest


6.


Cijeli si život govorila ispovijed  

a oni je još čekaju 

u svilu mora umotanu

Sve su prekrili tragovi krvi

u sve se nemir uvukao

a ti se još baviš posljednjim riječima

Srce će naše biti žito

a pjesme kiša. I huk meljave

bit će naš govor posljednji.


I dok prsti ostaju prsti 

a prsti su jezik tvoje ruke nevine

pismo je na križu izvješeno

Dopireš do očiju riba i ptica 

svega što se plavi na zlosretnim otocima

i muči te otrov preodjeven u noć

Vrijeme je za ispovijed

odmah Ti i On licem u lice

i nitko više s vama


Ima li, ima li veće ispovijedi

od molitve za tamničara

da njegov trijumf traje koliko i molitva 


Zemunik, 1- 3. travnja 2022.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.