Kolumne

petak, 15. travnja 2022.

Milodar Tomljenović | Za umjetnost


Ako postoji uzrok sveg prolaznog, Duh kao ono trajno, nepropadljivo, ono vječno što nosi u sebi ovaj tijek bića, ovu estetsku bujicu bivanja, onda je smisao i značenje za čovjeka zajamčeno. Onda sva naša djelovanja, vještine, moći, sposobnosti i funkcije, mogu sebe svjesno uključiti u božanski život već ovdje na zemlji. Prilika da se čovjek i Duh povežu za života tu u središtu kozmičke misterije proizlazi iz samog ustrojstva bića, iz okvira opće evolucije čiji je nužan ishod da svaki pojedinac realizira svoje zastrte mogućnosti koje su poput lepeze rastegnute od zemaljskog početka do spiritualnog ispunjenja. Priču o duhu najbolje i svestrano može oblikovati umjetnost, glazba, literatura kako u proznom tako i poetskom izričaju, zapravo na bilo koji način podesan kao sredstvo objave svjetova svjetla, ljubavi i spoznaje. 

Načini predstavljanja duhovnog prostranstva ispunjenog vidljivim i nevidljivim snagama, personalnim bogovima i zamršenim intuicijama, anđelima i demonima, ima svoj unutrašnji razlog. Naime umjetnik kao konektor između duha i materije ispunjava svoju zadaću posredstvom neograničenih formi stvaranja, bile one simboličke naravi prepune sofisticirane raskoši očitovanja do i najsitnijih detalja ili pak pokušaj da se ono nevidljivo iskaže objektivno kroz točno izražavanje koje prati strogi kanon umjetničkog napora. Iskazati Božansko tek je jedna dimenzija kao što je i obrazloženje mnogih pristupa beskonačnom u pouci čija je unutrašnja podesnost u kreativnom prezentiranju mnogih pristupa koji svojom različitosti afirmiraju iskonsku neograničenost i vječnost. 

Duhovnu bezobličnost izricati kroz stvaralačke oblike moć je i znanje koje postoji od davnina. Različitost je objektiviziranje punine Duha kroz beskonačan izbor varijacija forme, i upravo to mora činiti kvalitetna umjetnost. Umjetnost dakle simbolizira, daje pouku i konačno stvara kroz izravno jedinstvo ljudskog i božanskog. Ona u konačnici postaje posredstvom umjetnika djelovanje neba na zemlji. Inspiraciju umjetnosti uvijek preuzimaju ostale djelatnosti čovjeka poput filozofije, religija, moral i etika, sve do najniže razine svakodnevice utopljena u zadovoljavanje tjelesnih i bioloških zahtjeva. 

Preobratiti život iz neznanja i skučenosti jest sveopći unutrašnji pokretač čime čovjek doista predstavlja i revolucionarni i evolutivni moment sveukupnog postojanja, kroz njegovo uzdizanje visoko ponad sive svakodnevice rutinskog života. U tom naporu sudjelovanje umjetnosti kao umjetnosti spiritualnog jest definitivno neupitno. Dakle je ovako sročena meta umjetnosti kao kreativne snage objavljivanja beskonačne stvarnosti na bezbrojne moduse stvaralačkih bogatstava, ujedno i pobjeda svjetla nad tamom, pobjeda je smisla nad besmislom, pobjeda je čovjeka nad tragedijom izgubljenosti unutar današnjice. Umjetnost nije aristokratska ako prednost daje lijepom pred ružnim, ljubavi pred mržnjom, obilju pred oskudicom. Ona time pokazuje na povlašteni put čovjeka da kroz pozitivno dospije do Savršenstva. Inzistiranje na posrnulom, morbidnom, deformiranom, onom niskom i polu-animalnom, gotovo đavolskom, što je suvremena karakteristika i filmova i književnosti i uopće umjetnosti, ne čini nikakvu uslugu čovjeku nego naprotiv štetu i zaslijepljenost. 

Zapadna kulturna dekadencija je nesumnjiva, a time i sudbina čovjeka biva zapečaćena mrakom i bićima bola i patnje. Film u većini određuje distopijski diskurs, poezija postaje mrijestilišta ego-pjevanja, slikarstvo je postalo čvor kojeg nikakva prijemčivost motritelja nije u stanju raspetljati, stečena umjetnička sloboda koja se rodila s odbacivanja i napuštanja svih normi stvaralaštva preobrazila se u paučinu unutar koje se umjetnik koprca poput uhvaćene muhe. Svetosti života nema, motiv koji bi pozivao k rješenju ne postoji, tek imamo bujicu prolaznih stvari i čovjeka koji ju izdržava bijedno i kukavički zatvoren u vlastitoj unutrašnjoj ispraznosti, usput uvjeren da je on junak nekog svog umišljenog časa samo-potvrde pred nezaustavljivim pritiskom prirode i zajednice kojoj pripada. Suvremena umjetnost umjesto da čovjeka produhovi pretvara ga u slomljeno i izluđeno biće. Nije li ovo znak da smo već na dnu?


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.