Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 21. ožujka 2022.

Tihana Ledić | Mala danja vojevanja


gospođa iz knjigovodstva u sesvetama
busom putuje do planine gornje
popodne u 5.

vozikajući se nakon zivkanja
ugledam je tako lijepu,
odjevenu u roza slušalice
i blagi minival kratke kose boje meda.
ne smeta ni sinan sakić ni killing me softly jer i ja u različitom melosu surfam na sjedalicama ljubavne boli.

susretne kolegicu
i načini onaj nepogrešiv tik
kao da umiruje ili poravnava frizuru,
kojim bosanke mahinalno pokazuju da se s nekim "paze".

znam napamet,
unutrašnjost njezine tašnice miriše na ofertissimu i antilop, ruž i ogledalce koje usne pretvori u našminkanu crvenu prugu, a u cekeru jogurt, čvarkuše i divka, da djeca umaču ujutro u 6.

kažu da se iza makadama ka ovdašnjim lelejskim gorama bosanci okupljaju u jata, roštilj miriše dovde svima koji su nesvrstani.
gdje stanuje njihova radost, je li mir na godišnjem negdje u milni, u kampu, na misi ili osami? koliko dugo?

službenicama koje popodne tako umorne beskrajno dugo putuju kući - dani su kratki. kao po nalogu ih odbrojavaju,
poput vojnika, ali bez svrhe.
naročito zimi, kada doma počiste kuhinju od večere i operu suđe prije no što i sebe ne podaperu.
bez pogleda na dokumentarac,

samo dok su na putu -
sinan sakić - kao poetski tren iz čijih nota procijede onaj ljubavni žar iz života koji se nekoć i njima događao.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.