Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 27. ožujka 2022.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Sonje Zubović "Belini brodovi"

(Zagreb: Ljevak, 2020.)

Piše: Mirjana Mrkela   

Kako postati slavan

Na početku ovoga romana, glavna junakinja je presretna. Oko nje su bili "bljeskovi fotoaparata, svjetla reflektora, pljesak koji nije prestajao". Nenaviknuta na to, pita se sanja li ili je sve stvarnost. A ja sam se pitala kako je do toga došlo. Nikad ne znaš, možda postoji recept koji se može smuljati kod kuće i hop — slava, sreća i veselje!

Zato sam, što sam brže mogla, pročitala sve do kraja.

"Draga Sonja!", napisala sam prijateljici koja je napisala tu priču, "Nisi me razočarala nego si me iznenadila. Htjela sam saznati nešto, a saznala sam nešto drugo."

Nakon toga smo se morale čuti. Jer, nije mi bilo lako pojasniti ovo: željela sam otkriti kako, a otkrila sam zašto. Slava je stigla kao nagrada za trud. Izabela zvana Bela i ljudi oko nje mnogo su se trudili. Nastojali su da joj bude bolje. A sve je počelo velikom nesrećom.

I tako sam se sjetila jedne slavne gospođe. Ona svoju slavu također duguje svojoj velikoj nesreći. Glavna je junakinja u pjesmi staroj oko 500 godina. Ne, ne pamtim ja tako dugo. Pjesmu su nepismeni ljudi učili napamet i recitirali je. Sve dok je jedan putnik, koji je znao pisati, nije zabilježio.

U ta davna vremena, žena je morala u svemu slušati muškarce: oca, brata ili muža. Muž se zvao Hasan i bio je aga (tj. plemić). Njegova supruga Fatima bila je iz kneževske, dakle uglednije obitelji. No po imenu gospodina supruga, zvali su je Hasanaginica.

Radnja počinje ovako: Hasan je bio u bolnici, a Hasanaginica mu nije došla u posjet. Ona je imala neke psihičke probleme u vezi s tim. Ali nitko nije mario za njene probleme. Gospodin suprug se naljutio i otjerao je iz kuće. Nakon toga je morala slušati brata. Brat joj je zapovjedio udaju za nekog bogatog suca. Djeca iz prvog braka ostala su u očevoj kući. Kada su svatovi prolazili, djeca su izašla da se vide s majkom. Otac im je rekao:

— Uđite u kuću, sirota moja djeco! Vidite i sami da vas majka napušta bez milosti.

Tada je, kaže pjesma, Hasanaginici srce prepuklo od žalosti. Ne znam kako vi, ali ja ne volim ovakve završetke. Uostalom, to je pjesma iz nekih drugih vremena. Možda Fatimina priča u stvarnosti nije bila takva. Možda su je preinačili oni koji su željeli da bude kažnjena. Zato volim zamišljati i sebi tumačiti što se zapravo dogodilo.

Zamišljam da ju je muž zlostavljao i ona ga je ostavila. On se nije mogao pomiriti s tim pa su išli na sud. Sudac je bio na Fatiminoj strani. Muž je bio ljut i ubio ju je.


Tužna priča

Ne znam što je istina u Fatiminom slučaju. No što god bilo, ona je stradala. U romanu "Belini brodovi", Belina majka se razboljela i umrla. To je bilo konačno i uzalud je bilo maštati:

""Možda se ona samo jedan dan pojavi i kaže: Dobar dan, moja Belisima.... Onako kao da ništa nije bilo, kao da je sve ovo do sada ružan san."

Bela nije znala za oca. Imala je samo majku i bilo joj je strašno kad ju je izgubila. "A odjednom kao potres, nestalo je sve što sam imala...osjećam se izgubljeno i neutješno."

Što je bilo dalje

Bela se preselila u drugi grad, k teti, a i baka je živjela u blizini. Svi su joj nastojali pomoći. Prema mišljenju stručnjaka:

"Jako je važno da ima osobu s kojom može razgovarati i da iz nje izađe sve što je muči."

U početku ništa nije izlazilo. "- Da. Ona je sve držala u sebi. Bila je kao školjka."

Gospođa psihologinja joj je savjetovala neka piše što joj se događa i kako joj je. Bela je zapisala:

"Imam samo petnaest godina i nije mi jasno kako ozbiljan svijet može vjerovati u tako veliku količinu gluposti. Kako mi pisanje može pomoći? Nikako mi ne može pomoći, al eto, obećala sam baki i teti Evelini, pa ću nešto črčkati dok se Nina ne vrati s treninga. Ionako je sve uzalud."

Ali malo-pomalo, pisanje je ipak koristilo. Koristilo je i prijateljstvo s kućnim ljubimcem. "Neki osjećaji se ne mogu pretočiti u riječi, ali neke od njih mogu podijeliti s Lunom. On se priljubi uz mene kad sam najtužnija i nas dvoje se tako stisnuti grijemo i nakon nekog vremena kao da Lun neke duboke tuge raspline i potjera od mene".

I slikala je brodove, uvijek brodove. Zato je Sonja Zubović ovome romanu dala pomalo zagonetan naslov "Belini brodovi". A zahvaljujući ljubavi prema slikanju, Bela je krenula u umjetničku školu. Tamo je bilo zanimljivo: "umjetnost, filozofija, kerefekija, blesofiksija".

Jednoga dana je školskoj prijateljici rekla da nema roditelje. "Ona je bila šokirana i sva se raspekmezila, uopće nije znala kako bi se ponašala. Brzo sam promijenila temu".

Ipak je, iako sporo, sve išlo na bolje. Uživala sam čitati o tome i pomislila sam da se bliži kraj priče. Bela samo što nije postala zauvijek sretna. Ali kao što kaže Belin tetak, "nemoš ništa u životu računat, život nije uspavanka, donese i odnese svoje!"

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.