Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 15. ožujka 2022.

Gordana Malančuki | Aldous Huxley: „Divni novi svijet“


Nešto me ne ide čitanje u zadnje vrijeme... Ne mogu se pohvaliti velikim brojem pročitanih knjiga u zadnje vrijeme. No, ipak, ova jedna koju sam sam počela čitati prije godišnjeg, a nastavila po povratku, može se reći "jedna, ali vrijedna". Prokomentiram ja redovito o onome što čitam s jednom osobom, i odmah dobijem tick kako je to klasik sf-a. Okejj?! Ono, prije me riječ "klasik" doslovno plašila jerbo lektira i tako te piz... ali dođe to, valjda s godinama, kako mi je ta riječ postala draga i pročitat ću bilo koji klasik (osim „U registraturi“ - ne pitajte zašto) i mogu vam reći da sam se ugodno iznenadila. Imam te neke posuđene knjige pa ih moram pročitati da ne stoje godinama kod mene. Nešto me krenulo čitanje SF-a. Krivac je, naravno, dežurni i odgovorni Danijel koji je i sam napisao jedan kojeg čekamo da ode u tisak, pa ja nastavila čitati u tom duhu. A sada da vam malo predstavim ovu knjigu.

Radnja se događa u nepoznatoj budućnosti. Možemo samo nagađati godinu, ali ne preporučujem vam to činiti. Djeca se rade u epruvetama i prolaze kroz traku raznorazne dodatke kojima se specificira njihov izgled, um i karakter. ijele se u kaste: alfa, beta, gama, delta i epsiloni. Razlikuju se po visini, izgledu, karakteru i mogućnostima.




 Glavne su, također, najzgodnije i najpametnije „alfe“... I tako je upoređen sustav u kojemu su svi sretni i zadovoljni, a ako se nešto „preokrene“ u mozgu, imaju „somu“ koja im vraća osmijeh na lice i sve opet po starom. Osim što... Postoje greške u modifikaciji. Ljuska greška naravno. Zaboravili su dodati ili dodatak za ljepotu, ili inteligenciju, ili za spavanje, a našem glavnom liku Bernardu Marxu su zaboravili dodati gen za rast tako da se razlikuje od ostalih alfi što rastom to malo i karakterom jer nema toliko sreće sa ženama što ga čini nezadovoljnim i predosjeća da je cjelokupno društvo sasvim pogrešno. Na neki način osjeća da im je svima oduzeta sloboda. I naravno, odbija uzimati somu, te tako biva pomalo odbačen iz svog poretka... Sve dok... Postoji još jedan svijet unutar njega, negdje daleko u rezervatu Indijanaca gdje ljudi žive po nama dobro poznatom sistemu. Imaju svoju volju, žene se, rađaju, stare... Oh, da nisam spomenula da je modificirano čovječanstvo lišeno svih tih „tegoba“: osjećaja, ženidbe, srama, roditeljstva, i starenja i svi pripadaju svakome. Od malena se igraju seksualnih igara i sex nije tabu tema. Nema nevjere jer nema ni ženidbe, nema „kurvi“ jer pa... Svi pripadaju svakome (namjerno ponavljanje)... I tako, naš glavni lik da bi impresionirao djevojku Leninu Crowne (koja mu konstantno odolijeva a omiljena je u muškom društvu), vodi u taj rezervat kako bi ju impresionirao i dokazao i pokazao kako ona nije samo komad mesa (nada se da i ona predosjeća kako im društvo nije onakvo kakvo bi trebalo biti), no tamo pronalazi davno izgubljenu alfu Lidiju koja je rodila (sram ju bilo), i postala majka muškom djetetu Jacku (premalo je reći koliko je to neprihvatljivo u njihovom društvu) i vraća ih u njihovo društvo što ga dovodi na vrhunac slave i sada može imati ženu koju god poželi pa čak i više njih u samo jednoj noći... No Jack, ne poznaje takvo društvo. Njemu je sve to neobično i pokušava razumjeti što je tu ispravno a što nije... Sada, kako dalje priča ide, morat ćete otkriti sami....


Kako sam napisala prije, „jedna, ali vrijedna“, i stvarno jest. Na neki neobičan način, jako mi se svidjela iz više razloga. Iako nije specificirana godina događaja, raduje me to što nije odlučio da će svijetom vladati roboti (iako genetska modifikacija nije puno različita, ali hej, nisu hrpa željeza). Ovo nije neki novi svijet koji je nastao nakon nekakve kataklizme (i zato ne znam zašto roman ubrajaju u utopiju), ovo je vizija (fikcija, naravno) samog autora kako bi svijet mogao izgledati u budućnosti. Malo me zbunio u predgovoru napisavši kako mu je žao što nije predvidio Drugi svjetski rat jer možda bi svijet danas, izgledao upravo ovako kako ga je on zamislio, da nije bilo tog nesretnog rata jer je društvo zaostalo u napretku tim događajem. No, iskreno, isprika je potpuno nepotrebna. Roman je napisao 1932, a 1945 je napisao predgovor tako da pojasnim zašto sam ovo napisala. U SF spada zato što se radnja odvija u dalekoj budućnosti i ljudi se kreću zrakom a ne cestom, i roman kao takav mi je bio divno iznenađenje jer u njemu čak i postoji jedna debata između likova starog i novog kova, koji je svijet između ta dva, bolji... Vrlo uvjerljiva debata, usput rečeno, toliko da sam u jednom trenutku pomislila, hej možda bi bilo i dobro da živimo u takvom okruženju. E sad, postoji par stvari koje mi se nisu svidjele. Naime, dobila sam dojam da je pisac malo i šovinist jer ima dijalog između dvije žene u kojoj jedna tjera drugu da spava i s drugim muškarcima jer je neprihvatljivo biti s jednim par mjeseci, dok postoji i muški dijalog gdje jedan lik naglašava koliko je žena imao i da se čudi kako još uvijek nije imao tu jednu (koja, usput, odolijeva našem glavnom liku). I sami kraj... Nakon toliko peripetija i zavrzlame, iskreno me zanimalo kako će točno koji lik završiti, a on je ostavio čitatelju da kraj zamišlja sam... Eh da, zaboravila sam spomenuti da se ovdje upotrebljava hipnopedija i da je zapravo i objašnjeno zašto se ne prakticira u stvarnom svijetu. I nisam dobila objašnjenje što je to „kura umjetne trudnoće“, no to su sve zamjerke ovom romanu, jer stil pisanja je onakav koji vuče na još. Nema nepotrebnih opisa niti fizike (koju često pronalazimo u ovom žanru), nema zamora, čak vuče na daljnje čitanje jer pa zanima te kako će završiti i zato svaka preporuka čak i onim čitateljima koji ne vole SF žanr. Nećete požaliti...






Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.