Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 21. veljače 2022.

Ivo Mijo Andrić | Prezime



Zima je. Kraj je devedesettreće. Sjedimo u hladnom stanu na šestom katu u sarajevskoj Olimpijskoj ulici. Hudo je i ludo vrijeme. Ne preporučivo za izlazak vani zbog vjetra i granata koje od svitanja padaju po naselju kao pogana čelična kiša. Kao jezobolne nemani, noseći u sebi svjetlicu munje, pa onda, rasap i smrt. Sodomu i Gomoru u modernom vremenu. Na kraju dvadesetoga stoljeća.

Nakon prvog iznenadnog jutarnjeg praska granate, dvije su osobe izgubile život, a više ih je ranjeno. Čuo sam to na radiju, a prije togam i vidio vlastitim očima. Mjesnim sanitetom Meho Pirgo odvezao je ranjene u koševsku bolnicu. Samo oni i liječnici znaju kako im je. Bog možda zna i konačan ishod. Ako Boga u ratu uopće ima!

- Ništa mi u ovom ratu nije tako teško kao prezime - kaže mi Veljo Milošević, nakon kraće šutnje i nastavlja potištenim glasom. - Vlastito prezime pritiska me kao mlinski kamen. Kao vodenica melje me iznutra i izvana. Osjećam se slično prašini. Dimu. Čini mi se da me nema. Da sam se istopio u nešto bezlično. Tako ti se jadno i čemerno osjećam u ovom nevremenu. U ovom pasjem vaktu. Zbog gamadi koja me povazdan grize do krvi. Do srži, gotovo.

- Ma pusti gamad dobri moj Veljo. – kažem mu riječima razumijevanja. Tješim ga, ni sam ne vjerujući u moć vlastite riječi i u njihov krajnji domet.

- Drži se onih koji nisu gamad. A takvih ima na svakom koraku. Svuda su oko nas.

- Ima ih moj Ivek, ali, oni se slabo čuju. Prije bih rekao, ne čuju se. Šute. Čuvaju guzicu od onih drugih. Oni su drugi opasni. Kao gamad. Kao dosadne vaške. Ne znam kakvo bih im ime nadjenuo. Idem ti ja jučer hodnikom Radio-televizije, onim dugim znaš, kad neko ispod stepeništa na sav glas viče:

- Đe si, bre, Miloševiću. Još si živ. Preživjet će te vi, a nas neće biti. Nas neće bitiiii...A vas hoćeee... – I, glas nestaje kako se ja približavam. Gubi se u nekom od susjednih prolaza. A znam čiji je. I on zna da znam. Pa opet mu đavo ne da mira ni pameti da zašuti. Da moju nesreću vidi kao svoju. Da se izjednači sa mojom nevoljom. Već provocira. Grize mi živce. Radi to jer, dobro zna da mi grize živce. Da me razara iznutra. Jebo ga Milošević. Kao da su svi Miloševići isti. Kao da su svi Karadžići isti. Kao da su svi Tuđmani i Bobani isti. Ili Izetbegovići, svejedno. Svaki je čovjek ostrvo za sebe. I među Miloševićima postoje Velimiri. Među Karadžićima, Miodrazi. Među Tuđmanima, Miroslavi. Među Bobanima ima moj Ranko. Znaš Ranka Bobana kompozitora i pjevača. Ljudski rod je jedno. Izrodi su, moj Ivek, nešto drugo. Drugo, kažem ti.

- Znam Veljo, prijatelju. I mog imenjaka, nobelovca, na križ razapinju. Jedni na križ, drugi na krst, a treći na zvijezdu s polumjesecom. Ni mrtav nema mira pod korijenjem. Zbog njega neki i mene izjednačavaju sa četnicima i ustašama. Čak i onaj hajvan što ima stan iznad moga. Neki dan jebe mater četnicima i ustašama. Misleći na mene, između redova. Na sina bivšeg partizana, koji je ratovao protiv ustaša i četnika. Jebale ga ustaše i četnici. Bilo ih je više uz njegovu Drinu nego blizu sela gdje sam se rodio. Ali, znaš ti ljude. Mi smo ti najgora živa vrsta na ovoj planeti. Jedina vrsta koja sve planski uništava. Koja svjesno ubija svoje istovrsnike, ne da bi ih jela kao što čine životinje, već da bi preotela što više za sebe. Više zemlje koju ne obrađuju. Više vode koju zagađuju. Više kuća koje ruše, preprodaju ili spaljuju. Više novca kojim se kockaju. Nema gore bagre od nas ljudi, dobri moj Veljo. Kažem ti to otvoreno, pri čistoj savjesti. Pogledaj samo šta nam ti izrodi rade. Pogledaj i vidjet ćeš koliko ih je. Koliko je te gamadi koja gmiže oko naših tijela i života. Koja kezi koljačke zube i govori kroz cijevi što bljuju otrov i smrt.

Nakon ovih riječi, ustajem nervozno sa stare rasklimane fotelje i prilazim prozoru koji je „ustakljen“ armiranim najlonom iz humanitarne pomoći. Vjetar fijuče, miješajući svoj nemili zvuk sa zavijanjem i praskom granata. Onih iz susjednog naselja Nedžarići koje nemilosrdno, u broju na kvadrat, šalju karadžićevci. I onih, daleko rjeđih s brda Mojmilo, koje iz ruskog „zisa“ ispaljuju Alijini borci. Jedni su, po vokabularu protivne strane; četnici, a drugi mudžahedini. Do jučer mirni građani i dobrohotni susjedi. Neki bi rekli braća po tijelu i duhu. Ne po ocu i materi. Roditeljima svaka čast, ma čiji bili da bili. Ovdje je o izrodima riječ. A ti su uvijek bili u manjini. Nasuprot nas, nemoćne većine.

Rasrđeni vjetar prijeti slabašnom najlonu koji se grčevito bori za opstanak na klimavim krilima prozora. Baš kao što se ja i moj stari drugar Veljo Milošević borimo versima da život spasimo. Da ljudsko sačuvamo. I da ostanemo pri pameti, zdravi i čitavi. Možda još nekako čitavi a zdravi, e to će već puno teže ići.

Ispod lelujavih prozora nagrđenih ulomcima gelera i snajperskih kuršuma, iznenada se prolama zavijajući zvuk sirene. Na momente hrapav kao suhi kašalj, a onda bolan, optočen snažnim valovima jauka. Kao da deru slona u pustinji. Ili se lav glasa pred parenje

.- Šta će im sirena kada granate od jutros padaju. Još nam samo treba njezina halabuka da nam sledi i ovo malo krvi što je pod kožom ostalo. Vidiš ti Ivek, s kakvim mi hajvanima živimo. Kao da nam nije dosta treštanja granata i rafalne paljbe.

Veljin je govor pun jeda i srdžbe. Više rezigniran i patetičan nego li poetičan. Kao da se u njemu ugasio pjesnik. Kao da je poet od formata bestraga nestao u vrtlogu rata.

- Mislim da isprobavaju uređaj za uzbunu da se ne zaledi ili ne zahrđa. Da ne zakaže kad bude trebalo.

Kažem to tek toliko da opravdam smisao svoga djelovanja u lokalnoj jedinici civilne zaštite, koja upravlja rečenim uređajem za uzbunjivanje stanovništva i svega živog do dometa zvuka. Uređaj je star koliko i sistem koga su srušili ideolozi i tvorci novonastalih tetrapak državica. Služio je svrsi za elementarnih katastrofa, ili pokaznih vježbi mirnodopske civilne zaštite. Sad nam je muzika koju nerado slušamo, a koji dobro dođe, kad magla zagusti i kada zapuca sa svih strana svijeta.

Ni ovaj zvuk nije bio bez reda i pameti. Tek što je sirena ispustila dušu, sa ruba naselja odjeknula je stravična eksplozija granate. Tenkovske ili minobacačke od 120 milimetara. Samo one mogu proizvesti tako jeziv fijuk i zastrašujuću eksploziju. O razornom djejstvu da i ne govorim. Ono je priča za sebe. I tuga za sve koji su se našli blizu mjesta detonacije. I njima bliskih i dragih osoba.

- Rat je zlo dobri moj Veljo. Ko ga želio, u kući ga imao. Ko ga poveo do groba se doveo. – kažem to da popun im prazninu privremene šutnje.

- E, da je tako moj Ivek, ne bi se u rat lako ulazilo. Pregovaralo bi se. Dogovaralo, dok se ne nađe mirno rješenje. Ko misli na rat dok još vlada mir. Niko osim vojske koja je plaćena da začinje kavgu. I ova je naša isto postupila. Umjesto da gasi vatru između zaraćenih budala, ona je dodavala ulje na vatru.

- E takvog te volim. – velim polutrijumfalno.

Upućujem ove riječi Velji koji se već pridigao s kauča i, kao zbog nečeg, otišao u mrtvi i mračni kut sobe. Zlu ne trebalo. Možda poslije jedne doleti i druga granata. Nije ona sirena uzalud svirala. Opomena je zbog ljudi. Kazna je za neljude.

Iako i ljudi i neljudi od nje nastradaju.

Vozilo hitne pomoći ostalo je mirno ispod pročelja zgrade. Mrtvih i ranjenih nije bilo. Granata je, znači, pala u prazno. Tek da posije strah i razori mir. Da zaplašene potjera u podrum, a nama drugima, da bude posljednja opomena.

Sjedam u fotelju, naoko, mrtav-hladan. Manje mrtav, jer se još krećem. Više hladan od srsi u kostima, što ih je proizvela snažna eksplozija. I studen u stanu bez grijanja na minus od jedan do deset. Pokušavam Velji rastjerati jezu od koje se sklonio u kut hladne sobe.

- Prestaće ovaj rat - kažem odlučnim glasom. - Rat je uvijek kraći od mira. Mora mu doći kraj. A šta će onda ovi koji nas ubijaju? Gdje će se oni skriti? Kako će nas pogledati u oči?

- Ne brini ti za njih moj Ivek. Nemaju oni ni straha ni obraza. Briga njih za nas. Oni rade svoj prljavi posao, uvjereni da je nepisano pravo na njihovoj strani.

- Postoji pisano pravo. I pravda postoji – govorim proročanski. Ali i dosta neuvjerljivo.

- Ne mare ti oni za zakon i pravdu. Oni su izvan svakoga zakona. Njihov je zakon; bomba, cijev i kama. To su divljaci koji žderu život. Đavolja djeca spremna na sve što nije ljudsko.

Očita je ljutnja u Veljinom glasu. Reska i neizbrisiva. Gomilana danima i mjesecima. Što od rata koji se, kao neželjen podstanar, uselio u naše prostore i domove, što od onih koji nam, s unutarnje strane zadaju iznenadne udarce i suvišnu bol. Oni dijele našu sudbinu. Pate i stradavaju kao i mi od nasilnika i ubica s druge strane barikada. I, umjesto da svoju nemoć i svoj bijes usmjeravaju ka neprijatelju, oni žrtve traže u našim redovima. Među napaćenima, gladnima i žednima. U ljudima s kojima dijele istu sudbinu stradalnika.

Ime i prezime oznaka su koje nasljeđujemo ili dobivamo činom rođenja. Udajom ili vlastitom odlukom. Karakter se gradi cijeloga života. U pravom ili krivom smjeru. Tvrdo ili labavo. Dobro ili loše. Od našeg karaktera ovisi kakvi smo. Duševni ili bezdušni. Slatki ili gorki. Zdravi ili otrovni.

Karakter – to smo mi. Prepoznatljivi svuda i svagda. S ovu ili s onu stranu barikada. Mnogo je dobrih ostalo s druge strane. Mnogi se loši gnijezde među nama.

Tako i nesretnik koji je Veljino čojstvo pomiješao s prezimenom opakog nebeskoga vođe. Satrapa, kome je dušmanin isto što i duša. Dušman što često prosikće iz njega kroz miješanje ljudstva s neljudskim otpadom.

Mnogo sam puta, za sarajevske ratne opsade, slušao glasove mržnje. I grozio se nad smradom koji se iz njih širi. Pretežno s one strane. Nerijetko i sa naše. Njihovoj nisam pridavao toliku važnost, jer je bila dijelom prirodne bludi. Naša mi je direktno pogađala dušu strijelama što su kaljene otrovom mržnje.

Teško sam podnosio Veljinu patnju i bol koju su mu nanosili vuci uvijeni u janjeće runo. Koji su blejali u istome stadu. I katkad režali iskeženih zubi. Kao psi čuvari, ohrabreni vlastitim lavežom. Ne snagom i pratećom joj sluškinjom - hrabrošću.

U ratu se čovjek mora naviknuti na sve. Na to da ga mrze oni koji su ga do jučer volili. Ili da ga vole oni koje je mrzio. Sve je u tom stanju skladno i neskladno. Skladno u neskladu. Neskladno u skladu.

- Đe si, bre, Miloševiću - otima mi se glas iz nutrine bića. Ne onaj iz dugog hodnika betonske radio-televizije. Već vlastiti, prijateljski, odveć dobronamjerni.

- Đe si, dobri čovječe, Velimire Veljo Miloševiću. Veliki pjesniče male zemlje Bosne i Hercegovine, kojom si uzduž i poprijeko hodio. I Crne Gore, odakle su ti korijeni. I Kosova i Metohije gdje si sretno rođen. I Jugoslavije koju si, kao i ja, volio. I cijeloga svijeta kome si dušom i tijelom, kao i ja, pripadao.

Grme ove riječi jače od topova. Rastjerujem njima maglu ispod čela, dok razmišljam o sjemenu Dobra i zla koje je svuda oko nas rasuto.

Veliki su ljudi svoji i svačiji. Njima su atari preuski okviri. Za njih su granice crne nesanice. Kao i Velji Miloševiću, besmrtnom poeti koji vječno snije ponad Sarajeva.

Bio je rat - zlim ljudima brat.

Došao je mir. Dobri slave pir.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.