Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 28. veljače 2022.

Ivo Mijo Andrić | Knjige Milana R.M.


Profesor i književnik Milan R. Marković nije više među nama. Tu vijest javio mi je jedan od naših zajedničkih prijatelja.

Po saznanju za Milanov odlazak u vječnost, osjetio sam tugu i prazninu. Onakvu kakvu čovjek osjeća kada izgubi dragu osobu, koje mu je bila bliska u najtežim periodima života.

Milana R. Markovića poznavao sam i prije bosanskohercegovačkog rata. Pozdravljali smo se pri svakom susretu, prije i iza posla. Stanovali smo u istoj zgradi u Olimpijskom naselju Mojmilo. Na razdaljini od jednog neparnog broja. Nismo se posjećivali, kako je priličilo bliskim komšijama. Takav je običaj u Bosni mjerilo ljudske povezanosti i uzajamnog razumijevanja.

Kad je na naša vrata nahrupio prokleti rat, zbližili smo se. Kao i svi što su ostali u obruču kojim je stegnut naš lijepi Grad.

A povod našem zbližavanju bile su knjige.

Milanov i moj ratni put vezan je uz civilnu zaštitu. Tu smo dobili radni angažman. Milan zbog godina. Ja, zbog bolesti. U pitanju je bila diskushernija kičme koja me i danas muči.

Prvih ratnih dana susretali smo se na jutarnjim prozivkama koje su obavljane u dječjem vrtiću „Mostovi prijateljstva“. Vrtić se nalazio tik uz našu zgradu i bio je zaštićen od pogleda agresora zgradom u kojoj su stanovala dvojica naših ratnih prijatelja i kolega književnika: Anto Slavko Kovačić i Velimir Velja Milošević. No, nije bio zaštićen od minobacačkih granata. One su bukvalno dolazile s neba, ma odakle bile ispaljene. Tako su granate padale i na vrtić ili u njegovu neposrednu blizinu.

Nakon prozivke Milan je ostajao u prostranom holu vrtića, gdje se krojio armirani najlon za razbijene prozore. Sjekao je s drugima komade po mjeri i dijelio ih nama koji smo radili na terenu. A rad na terenu sastojao se od postavljanja najlona na slupane prozore te od popravki oštećenih vrata koja su iz štokova izvaljivale snažne detonacije granata. Ili su ih, namnoženi ratni lopovi i pljačkaši svih vrsta, obijali da bi se dokopali vrijednih, a nekad i posve bezvrijednih stvari.

Prozore smo zatvarali prema potrebi i utvrđenom planu. Tako je jednoga dana na red došao i Milanov stan. Trebalo je i njemu pokrpati iskasapljene prozore i osposobiti zaštekanu bravu na ulaznim vratima. Po uobičajenom rasporedu a i po logici stvari, taj posao je pripao meni. Slovio sam kao meštar koji se razumije u sve pomalo. Čak i u popravljanje brava na vratima.

Otišao sam s Milanom u njegov stan i već na ulazu ostao zapanjen viđenim prizorom. U uskom hodniku, ni metar od vrata, nalazio se ležaj na kojem je domaćin, očigledno, spavao tokom dugih besanih noći. Uz ležaj su bile naslagane knjige. Po jedan red sa strane i nekoliko redova iznad glave i nogu. Kao grudobranska zaštita od zalutalih gelera i detonirajućih udara podivljalog zraka.

Na jedvite jade provukli smo se, bočnim kretnjama, do vrata dnevne sobe. Imala su staklo probušeno rikoširanim metkom ili šrapnelom granate odbijenim od betonskog zida.

Soba je bila opremljena jednakom literarnom scenografijom. Na sredini su se nalazile drvene police tri metra široke i do stropa visoke. Na njima stotine knjiga. Možda i cijela hiljada. Složene u dvorede da ih stane što više. Uz zid sa prozorom, opet redovi knjiga. Visoki i utrostručeni. Kao grudobran na galicijskom frontu. Visok i neprobojan.

Već na prvi pogled primijetio sam da su mnoge knjige bile izrešetane gelerima granata. Neke kroz sredinu. Druge samo bočno, zavisno od toga kako su bile postavljene i kako su metalni komadi minobacačkog punjenja ulijetali kroz razbijeni prozor. Staklo vrata što su vodila u kuhinju bilo je pri vrhu slupano i zalijepljeno selotejpom. Pokraj vrata nalazio se kauč okružen knjigama. Iza kauča mala pećica napravljena u ratnoj kućnoj radinosti. Bio je to dar nekog od susjeda koji su, silom prilika, ovladali tom vrstom limarskog zanata. Pećica je bila na izdisaju zbog tankosti lima, ali je služila zadanoj svrsi. Iz nje je virila gomila nepočišćenog luga od spaljenog kartona i poneke daščice koju je domaćin uspijevao pronaći u podrumu ili negdje drugdje.

Prizor u kuhinji ni po čemu se nije razlikovao od naprijed navedenih slika. I tu su knjige bile glavni inventar. Složene uz prozor i balkonska vrata. Nanizane oko stola i kuhinjskih elemenata. Ambijent knjižnice u vrijeme inventure. Ili pred seobu u druge prostore.

U spavaćoj sobi situacija nije bila ništa bolja. Opet na sve strane knjige, a u sredini ležaj. Prislonjen uz unutarnji zid da bi se dobilo što više prostora za kućnu knjižnicu. Ispod i oko prozora nalazio se pravi Berlinski zid izgrađen od novina i časopisa. Neprolazan za ljudske misli i neprobojan za konvencionalna oružja. Čudo od građevine. Umjetnikova originalna ratna postavka. Instalacija postmodernog straha. Knjižni perfomans za nepismene.

Pošto sam snimio zatečeno literarno stanje u stanu Milana R. Markovića i moguće prolaze do razbijenih prozora, prihvato sam se ratne meštarije. Na svako krilo prozora, ispod odvojenih letvica gdje se ranije nalazilo vakumirano staklo, postavio sam po jedan armirani najlon. Po internom dogovoru u civilnoj zaštiti, najlon je trebalo postaviti samo na vanjsku stranu krila. No, mi smo taj dogovor kriomice kršili kad su u pitanju bili stanovi ljudi do kojih smo držali. Njima smo stavljali dvostruku najlonsku zaštitu, zbog povećanja toplinske i zvučne izolacije. Veza i poznanstvo, a nerijetko i upotreba mita i korupcije rušili su uspostavljeni ratni moral kao baraku spravljenu od kartona.

Milan je blistao od sreće. Dijelom, zbog dvostruke prozorske zaštite kojoj se, kao pošten i pravičan čovjek nije nadao, a koja mu je donosila nadprosječan mir u usamljeničkom domu. A dijelom, zbog spretnosti kojom sam obavljao taj važan ratni zadatak. Otvoreno se divio mome umijeću, ističući kako se on ne bi sjetio, niti bi znao, odvojiti letvice od prozora a da ih pritom ne polomi.

Dijelio sam radost domaćina kvalitetno obavljenim poslom.

- U visokom stilu - kako se on umjetnički izrazio.

- Kolega Ivo, ja do sada nisam znao da pjesnici umiju bilo šta drugo raditi osim pisati pjesme. A vidi, boga ti, kako ti to vješto i meteorski brzo zastakli prozore, pa izgledaju kao da su novi.

Nasmijao sam se tom znalački sročenom nizu stilskih figura koje su uokvirile moj skromni manualni rad. Rekao sam mu da to nije ništa naročito, u što se i sam mogao uvjeriti.

- A, nije to baš tako. Treba to znati. I treba imati umjetničke ruke - finalizirao je Milan retoričku odu mome majstorluku.

Nakon obavljenog posla, ponudio me čajem koji je bio leden kao i dnevna soba u kojoj smo sjedili. Zahvalio sam na ljubaznoj ponudi, dometnuvši kako me čeka još mnogo posla u drugim stanovima. Umjesto čaja, zamolio sam ga za posudbu nekoliko knjiga, po njegovom izboru.

- Poezija me više zanima, jer se brže čita i lakše pamti. I bolje se čovjek osjeća kad čita pjesmu nego li prozu i dramu – rekao sam usmjeravajući njegovo traženje pravih knjiga.

Milan se složio s mojom konstatacijom i iz nepreglednog obilja kućne biblioteke izdvojio mi tri knjige pjesama. Sjećam se da su to bile zbirke Maka Dizdara, Dragutina Tadijanovića i, meni do tad nepoznate, poljske pjesnikinje Vislave Šimborske.

Pročitao sam te knjige već narednoga dana. Bila je nedjelja, vrijeme kad smo se odmarali od napornog i opasnog posla kojeg smo obavljali krećući se naseljem kao žive mete za agresorske snajperiste i minobacačlije.

Pjesnika Mehmedaliju Maka Dizdara dobro sam poznavao. Kao i njegovu poeziju iscijeđenu iz kamena i strogo filtriranih misli. Zajedno smo nastupali u rodnoj mi Tuzli na nekad poznatom „Tuzlanskom pjesničkom proljeću“. Tada je Mak prvi put pročitao svoju čuvenu pjesmu Modra rijeka. Bila je u rukopisu, još ne dorađena. Barem je tako rekao na bini Tuzlanskog narodnog pozorišta, koje je bilo načičkano znatiželjni poklonicima lijepe pisane riječi.

Tadijanovićeve pjesme često sam čitao i sviđala mi se njihova vezanost uz zavičaj. Tadija je zavičajne emocije znao iskazati na poseban način. Neposredno i toplo. Kroz njegove pjesme vidio sam moje rodne Čaniće i Lipnicu u kojoj sam proveo najljepše godine djetinjstva. Drago mi je bilo sve što me spajalo sa životnim izvorima i sa onim što mi se i danas čini lijepim, makar je od njega prošlo skoro pola stoljeća. Tako sam čitao i razumijevao poeziju Tadijinu. I njegov stih oplemenjen ljepotom posavskih predjela.

Zbirku Vislave Šimborske pod naslovom Svaki slučaj počeo sam čitati kao i svako drugo pjesničko štivo. A onda sam zastao pred bujicom snažnih stihova koji su me očarali misaonom dubinom i višeznačnim porukama. Pred nečim što se naziralo u Makovoj pjesmi, a u Tadijinoj vidjelo već na prvi pogled. Kod Šimborske se u tunele stiha moralo ući pod punom radnom opremom. I sa dobrim znanjem za tu vrstu posla.

Čitalačka šetnja kroz Vislavinu poeziju ispunjena je ugođajima kakvi se ne mogu pronaći kod drugih pjesnika. Pogotovo ne onih sa naših prostora koje sam ranije čitao, i čiji su stihovi oplemenjivali moj poetski gen. Vislavina poezija je jednostavno neponovljiva u svojoj čarobnosti i disperziji raznorodnih osjećaja. Duboka do neotkrivenosti tajnih prolaza riječi. Jezgrovita do nemoći razbijanja batom. Vedra i humorna na poseban način. Kao slastica zalivena pićem koje opija i vječne boeme.

Kad sam Milanu vraćao pročitane knjige da bi ih zamijenio drugima, zamolio sam ga da Svaki slučaj zadržim još neko vrijeme. Radi napajanja vlastite inspiracije i opijanja jačinom zapisane riječi.

Kako je lijepo što su otkrivena slova i drugi znakovi za pohranjivanje misli dalje od granica sjećanja. Zahvaljujući tom epohalnom otkriću, s lakoćom se može ulaziti u raskošni svijet misli umnih ljudi koji su živjeli ili danas žive.

Tako sam i ja ušao u kosmički svijet stiha i riječi Vislave Šimborske. I poželio sam, već prvoga dana, da pjesnikinju vidim u društvu nobelovskih velikana poezije kojima je ljudski rod priznao pravo na vječno pamćenje.

Ta mi se želja ostvarila nekoliko godina kasnije kada je Vislavi Šimborskoj dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Nisam nikakav prorok ali, kao i drugi, volim kad mi se želje ostvaruju. Makar se odnosile na ljude koje nikada neću upoznati. Dovoljno mi je da sam upoznao njihova djela koja su opća mjesta, gdje se susreću i prepliću dobro i ljepota.

I danas brižno čuvam prve impresije o pročitanim pjesmama Vislave Šimborske. O snazi riječi koja ne jenjava, unatoč godinama što su bespovratno prošle. Kad god poželim odlutati u kozmičke prostore poezije i na trenutak se isključiti iz dnevnih vijesti o nedjelima bombaša samoubojica, sukobima na bliskom i dalekom istoku, krizi na Balkanu ili nasilnome kraćenju života.

Čuvam i sjećanje na mog ratnog druga Milana R. Markovića. Samozatajnog pisca i čitača, koji je imao tešku dvojbu i seobu kad je nakon rata odnosio hiljade knjiga iz dragog mu Sarajeva u rodnu Semberiju, gdje je kratko uživao u sanjanom miru.

Zahvalan sam mu što mi je, u paklu sarajevske ratne opsade, otvarao vidike svijeta književnosti, posuđući mi desetke knjiga na čitanje. I što mi je, uz more toplih riječi, darovao i dva književna djela. Vislavin Svaki slučaj i svoju Pčelu u autobusu, kojim je nadam se, uz zuj matice pčele, dobri duh Milanov, otišao iz ovog šarenog svijeta nade i beznađa.

Nade za dobre.

Beznađa za one koji to nisu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.