Željko Bajza | Hodočašće na Mariju Bistricu

Naša kuća je trošna kao da stoji na graničnoj točki vremena s koje će se strovaliti u sebe i postati prašina. U njoj su se nagomilala stoljeća koja će jednom u imploziji iscuriti u provaliju ostavljajući na zemlji crnu rupu. Od naboja neizmjernog vremena koje nosi u sebi svaka stvar se oglašava: ormari i vitrine škripe, starinska gusana peć tiho pucketa kao da je u njoj upaljen vječni plamen, svečano zveči svo posuđe (porculansko, emajlirano, teflonsko, aluminijsko), vrata tiho škripe (iako su zatvorena), pjeva jedan veseo glas iz ostave. S prvim znacima dolazećeg ljeta sve postaje prošlost izblijedjelo je rumenilo ljeta, na vjetru leprša uveli list ništa ne osta od snova, godine prolaze u nadanjima da će čovjek upoznati sreću, pod stasitim kestenima blagog sumraka trče djeca. Vjetar pleše oko kuće pjevajući glasnije pa tiše i prošla je kratka ljetna noć ljubav i mladost i čim rumen najavi zoru sve se gubi i nestaje, dim je išao iz dimnjaka, pas je lajao u noći, a klijale su pod borovima neke oči i zavidjele mi. To je dakle moja zemlja u san uljuškana, zec pretrčava put, pas u hladu drijema, mirise vlažnog polja donose mi vjetri, lokomotiva odašilje noćni pisak, dvije crne ptice grakčući odlijeću.

Noćas sjedim na sjećanjima duša mi premire od samilosti, bajka je to koja se zove djetinjstvo i ima beskrajnu moć. Uzbuđenje je to prije puta na koji ćemo krenuti u jutro. I jedna poruka, istinu pronesi kroz život sveta istina daje snagu. Sat u kuhnji odkucao je pet sati, treba krenuti na put. Idemo pješice mama,tata, sestra i ja. Istina to je da svatko s popevku nosi snoplje svoje. Sve je moje ovog dopodneva leptiri izmiču suncu i snivaju kao mladost nasmijana i lijepa u životu bezimenih kojima nije jasno što donosi svanuće. Iz zipke zelenila prhnule su ptice od izlaza do zalaza sunce je na krilima anđela i dani se i noći uvrću kako se ništa nebi mijenjalo, sklopi ruke i moli se i u bijedi i u obilju. Put na Mariju Bistricu poučava pristojnosti života i tu kaj odnavek odzvanja na mjestima gdje se oštre suprotnosti u burnom srazu neodoljive ljepote. Ondašnje nade ostale su samo tlapnja. Kazivač sreće drži motku, a blagi zeleni brijegovi kriju jedinstvenu ustaničku prošlost. Čujem brz ritam potkova i prolazak konjskih zaprega, ja tražim Zagorje u njegovim brežuljcima i drevnim poganskim stablima u ovoj bi se ljepoti mogao trajno izmiriti.

Krenuli smo iz Poznanovca u istočno Zagorje put Marije Bistrice. Put nas je vodio k Lovrečanu i Zlatar Bistrici. Prolazimo pokraj dvorca u Poznanovcu. U neko svoje vrijeme Poznanovcem su gospodarili Mihanovići, Stubički, te obitelj Bedeković pa Prašinsky, Sermagei i drugi. Posjedi i dobra su s njima nestali. U dvorcu Poznanovec do kraja Drugog svjetskog rata održali su se Ritteri. Brat i setra Nikola i Greta Ritter izgubili su glavu po preokretu i u poratnim « društvenim promjenama « od tada je dvorac izraz sustavnog nemara i devastacije. Lovrečan smo susreli na brijegu. Prošli smo preko križanja za Mače i Zlatar, onaj put za Zlatar koji čini njegov sjeverni ulaz u grad. Vijugavim putom prošli smo močvarišta i močvarne livade. Kuće sam pamtio uz obje strane ceste. Bilo ih je starih i novih, nastanjenih i praznih. Nepokošena dvorišta s dračom i pusti dimnjaci potvrđivali su neživot ljudi. Polagano sunce izlazi budi se dan posljednje zrake šalje u san. Ali upravo u tom smiraju ljepotom veličanstvenom skrivaju povijest naroda moga, jablani uvijek postojano stoje streme u visinu na slavu Bogu djedovini, obitelji i domaji spoznaja da svijet će preživjeti ovih čudnih dana kad nebo je noću crno počeo sam pretraživati snove tamo gdje granica svemira rasplinjuje se kao mašta.

Krajolik je nešto pred čime strepimo, a u istom času nas opčinjava tako kao i Mojsije opada na koljena pred goručim grmom. Kod Matoša je na primjer krajolik istodobno ideja, osobno putopisno iskustvo i poetička praksa moralna vrijednost pejzaža jednako je sloboda. Kulturni krajolik genius loci ispunjen je sjećanjima simbolima koji naviru iz kulturnih tragova zabilježenih u prostoru, starih dvoraca, vladara, književnih djela i znamenitih ljudi tako Matoš u “Kod kuće” kaže da mi smo izdanci pejzaža mi smo kao ta jabuka i taj grozd plodovi te zemlje, bilje brda zvijezde i mjesečina govore o Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati. Bog i priroda govore u haljinama lišća jezerima dodiru sunca i vjetra i kapima kiše u srcu prirode svatko je od nas stanovnik svijeta ljudi prolaze u spokoju nosi me preko mosta raskoš boja.