Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 9. siječnja 2022.

Dino Mušić | Te noći


Te noći, u tom gradu, u tom trenutku vjerojatno nije postojala niti jedna birtija s više slobodnih mjesta. Tek je nekoliko usamljenih junaka pognutih glava bilo razbacano po prostoriji; većina stalni inventar koji su objekt napuštali samo onda kad su trebali zaraditi koju kunu za novu bocu tekućeg prijatelja. Otvaranje vrata tog otužnog mjesta najavilo je ulazak osobe koja se, po izgledu sudeći, tu našla sasvim slučajno. Bradati muškarac u četrdesetima, odjeven u savršeno crno odijelo, spustio se niz nekoliko ulaznih stuba. Vlasnik birtije, koji je nešto zapisivao iza šanka, podigao je pogled te zastao kao da ga je pojava nepoznatog gosta duboko uvrjedila.

„Butelja vina, molim Vas“, progovorio je dubokim, odmjerenim glasom čovjek u odijelu.

„Nemamo butelje“, odgovorio je vlasnik te se vratio svom otsutnom zapisivanju.

„Što onda imate?“

„Njih“, reče vlasnik kimnuvši neodređeno prema generalnom smjeru ulaznih vrata.

Bradati se čovjek osvrnuo oko sebe: tiha gospoda su i dalje bila razmještena po birtiji. Tu i tamo je neki od njih podigao glavu dovoljno dugo da ispije gutljaj prozirne tekućine ne bi li se ponovno vratio u prirodni položaj. „Krasni su Vam oni.“

„Nema boljih.“

„Pitam se zašto“, promumlja čovjek u odijelu.

Tad se vlasnik uspravi i potajice pruži papirić prema gostu. „Imamo rakiju“, reče posegnuvši za obližnjom bocom. Nasuo je dvije doze te ih obje gurnuo prema posjetitelju. „Dobro će vam doći, vjerujte mi.“

Bradati je čovjek odmotao cedulju. Podigao je pogled prema vlasniku, no njega više nije bilo. Osvrnuo se oko sebe: alkoholičara i boema više nije bilo. Ustao je i krenuo prema izlazu. Uspeo se preko triju stuba te je posegnuo za kvakom, no nje više nije bilo. Ramenom se zabio u drvena vrata, no ona nisu pokazala nikakve znakove slabosti.

„Zašto si morao doći ovamo?“ čuo je glas iza sebe. Bio je to vlasnik: u rukama je držao dugu letvu s čijeg su kraja virili dugi, zahrđali čavli. „Postoje nebrojena druga mjesta za popiti piće; ova birtija čak nema niti ulazna vrata, a ti si svejedno našao put unutra.“

I stvarno, kad je čovjek pogledao prema vratima, nije ih bilo. Pred njim je stajao ofarbani betonski zid. „Što se događa, dovraga? Što je bilo u onoj rakiji?“

„Tko zna. Nisi je ni probao.“ Čašice su stajale na šanku, nepopijene.

Da, stvarno ih nisam probao. „Molim Vas, dozvolite mi da odem.“

„Tko vam brani; slobodno idite.“

„Ali nema vrata!“

„Šteta,“ progovori vlasnik s istinskom sjetom u glasu. Odmahne glavom nekoliko puta pa doda: „Zašto si baš morao doći ovamo?“

„Nisam htio da me itko vidi da pijem.“

„Ako te nitko ne vidi da piješ, nećeš biti pijan?“

„Bit ću, ali na svoju sramotu.“

„Sram te toga?“

„Itekako.“

„Pijanstva? Ili onoga što činiš zbog pijanstva?“

Čovjek se našao uvrijeđen. „Ma što Vi znate što ja radim kad popijem?“

„Znam ja“, progovorio je ženski glas iza njega: njegova kćer. Poskočio je i okrenuo se. Zid koji je do maloprije bio tek par centimetara udaljen od njega, sada je stajao beskonačno daleko. Curica s plišanim medom u naručju stajala je u polusjeni, no on je prepoznao glas.

„Lora, što ti radiš tu?“

„Ti si me pozvao.“

„Ma što se ovdje dovraga događa!?“

„Ona zna, gospodine“, progovori vlasnik. „Ona sve zna; znaju i drugi, ali oni pak pate od drugačije vrst bolesti.“

„Slušaj ti“, zakoračio je savršeno odjeveni muškarac prema vlasniku, „tko si ti da meni držiš prodike? Ja mogu kupiti i tebe i cijelu ovu tvoju prčvarnicu!“

Vlasnik je ispustio letvu koja je teško i tromo pala na tlo. „Sve ovo već i jest tvoje“, reče i nestade. I on i letva. Tada curica iskorači iz sjene. Zasjale joj na licu crvene oči, usta se rastvorila otkrivši oštre, demonske očnjake. S grimasom koja je odvratno podsjećala na osmijeh, upita svoga oca: „Gdje je sad tvoja snaga? Gdje ti je sad nadmoć? Gdje je sad tvoja sila?“

Muškarac je pao na tlo i brže-bolje počeo četveronoške bježati od čudovišta.

„Tako sam i ja bježala, no ti si bio brži“, reče ona i stvori se pred njim. Uhvati ga za vrat i poče rasti. Kad je njezino tijelo poprimilo divovske proporcije, muškarac je bespomoćno lamatao nogama pokušavajući se othrvati njezinu stisku. „Tako sam i ja pokušavala“, reče i odjednom se smanji i postade curicom: pala je s visine, a otac je pao preko nje. Nestalo je birtije, ali su ostali betonski zidovi stare obiteljske kuće. Preko krvavog trupla majke bila je odbačena drvena letva s čijeg su kraja virili dugi, zahrđali čavli. Izmješten iz vremena i prostora, bradati je muškarac gledao sebe kako pojačava stisak oko vrata nemoćne, uplašene djevojčice. Svim je silama pokušao sebe zaustaviti, no tijelo već odavno nije bilo njegovo: prozirna je tekućina, kao mnogo puta do sad, vladala njegovim tijelom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.