Željko Bajza | Gospodar zemlje

"Ja sam gospodar zemlje, ban bilja i životinja, kralj svjetla i car vidljivosti. Bog može stanovati samo u mojim grudima. Ja sam teži od zlata, burniji od mora, hitriji od munje, vreliji od ognja. Ja sam gigant, i zemlja mi, strepeći, tutnji pod nogama." - Oh Bože što sam Matošu ja ili što je Matoš meni te se tako često vraćam k njemu. I dalje propitujem snagu argumenata. Mala novost velika tema. Mi privrženi poslu težimo za slobodom. Anarhizam nije sinonim bezuvjetne slobode. U nebo vapijuća je potraga za pravim vrijednostima. Kako se lišiti inertnosti, ravnodušnosti. Zajednica je prepuna fraza. Komodifikacija viri iz interneta. Iza velikih riječi ne stoje uvijek velike ideje. Povratak na staro ne mora značiti da je to doba nemoderno da nije postojao novum i napredak da nisu živjeli misleći ljudi.

- Ja ću te spasiti – govori mi Julija. - Nevidljiva snaga nas je povezala. Ja ti govorim o duhovnom, filozofskom i estetskom određenju .- nastavlja ona. - Dijalog je to o smislu umjetnosti, osobnim dilemama, traganja za smislom života. Treba usporediti narav povjesničara i kritičara i povezati ju s filozofijom, estetikom i sociologijom. A to je, dragi moj, visokoindividualna sfera ljudskog djelovanja. Biti mislilac u umjetnosti posljednji je izazov ljudskog intelekta. Sjećati se znači preživjeti, pronaći vitalnost u sebi naći mjeru između prošlosti i promijenjene sadašnjosti, a to je vjera u vitalnost vlastitog naroda. Možda i je povijest puna lažne mitologije, ali u Ludwig van Beethovenovoj „Appasionati“ uhvaćena je i idila i melankolija, ili pak samo povijesna stvarnost koju su kao takvu doživjeli i ostali suvremnici. Franc Lehar svira svoj valcer crno na bijelom. Gđa Servigne samo uzdahne mazno: “ ja neznam ima li ljepše glazbe gore na nebu?”

"Jer ja sam rad, narod i sloboda. Nauka i umjetnost. Sijem zmajske zube i pomlađujem svijet purpurom crvenog krsta. Kod mog imena strepe mandarini, bramani i kraljevi. Ja sam buna, ja sam vulkan revolucije." – Opet će Matoš. A Teta se pak dohvatila Shakespehara:

- "Život je samo bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa." Almodovarova je to neurotičnost ispod koje proviruje ozbiljnost trauma pojedinca i društva. Možemo li se ponašati tako kao da naše stare izvjesnosti još uvijek vrijede?

Svi su ludi za Julijom. Ispunjava svemir ponad našeg malog mjesta. Suvereno vlada cijelom scenom. Ona idealno korespondira s gotovo staromodnim konvencionalnim i običnim glasovima iz naših obiteljskih kronika. Ona na čelu lobija koji dominira bojama rane jeseni. A ja ko Galović pjevam: "O jesen je razorila moj život i ja sam na pustoj praznoj javi, a sve mi tiho šapuće i zbori - memento mori... " Mi ostali preživljavasmo male i velike traume, zaustavljeni na sporednom kolosijeku davno zatvorene željezničke pruge u priči u kojoj ne postoji drugi čin. Postoji samo bolni krik očaja nadsvođen neonskim svjetlima, iskričavim glamurom i grobljem potonulih nada u predgrađima prepuštenim na milost i nemilost nasilju manirizma.

Teta Agata je za Juliju pripremila furiozan obilazak raskoši zagorskog baroka. Već drugog dana rano jutrom palim auto pa vozim prema Novim Dvorima Klanječkim.

- Ovdje je barok počeo deset godina prije nego u Beču. - pokazuje agilna teta razrušene zidove staroga zdanja - Tu nad ulazom kočio se veliki grb i natpis "Thomas Erdödy, comes perpetuus montis dandu 1602." A u ovaj kositreni kovčeg legao je na posljednji počinak sin velikoga Tome Erdődya - pokazuje teta netom obnovljeni sarkofag u klanječkom samostanu. U crkvi Majke Božje Snježne u Belcu pjevali smo napjeve iz „Cithare octochorde“, a u crkvi Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu čitali smo dijelove iz starih knjiga „Svetih Evangelioma“ Nikole Krajačevića i iz „Dušnoga vrta“ Baltazara Milovca.

Nakon vrtoglavice od baroka starog Varaždina sjedosmo u pivnicu na glavnom varaždinskom trgu. Teta dobro raspoložena održala je jednu od svojih čuvenih zdravica:

- Mi živimo matricu, a stvarnost je negdje drugdje, a u pitanje bi mogla doći autentičnost čitavog društva. Postoji zvjezdana frangešovski rečeno, kolumbovski izražena čežnja u čovjeku, a njoj se suprotstavlja sve što je blatno zemaljsko u životu, u hrvatskim relacijama to je panonsko blato, simbol suprotne sile koja vuče na niže, dolje, sile od koje se valja otrgnuti, vinuti prema slobodnim sunčanim prostorima. Tvar od koje smo sazdani su snovi. Snovi čine jad stvarnog života podnošljivijim. Sada na početku stoljeća svijetom vladaju vizije apokalipse, vulkani, erupcije, požari, potresi, poplave, oluje, smrt i ništavilo. Bog je umro i došla je mrtučljivost, nihilizam i rasulo. Ali mi smo fascinirani poviješću svojega naroda. Svi smo mi jednaki, svi smo mi jednako vrijedni, beskonačna je obala stvarnosti. Sve je u kretnji i promjenama, i glupo je misliti da se može zaustaviti sunce i mjesec. Uvijek je prisutna sumnja u stvarnost pa i čovjekov identitet. Kroz prizmu davno prošlog vremena bolje sagledavamo ovaj današnji svijet. I kad nema čuda, mit o čudu postoji, a svako novo ljudsko biće donosi nove mogućnosti. Pojedinac ima osobnu odgovornost da se pokuša boriti s različitim formama zla gdje god ono izbije. – Tu teta zastane, negalo se okrene prema nama i kao da klone, pogne glavu i osta tako ukočena.

Kad ponovno bijah poslan na put vjerujuć svojim sjećanjima pitah se gdje prestaju kušnje i progoni: Ljudi plešu na pariškom placu. Sa Gar du nord niz Boulevard dela Chapelle ponovno se spušta povorka s upaljenim svijećama u mirnom prosvjedu. Vježbam vlastitu istančanost osjećaja. Vrtim slike: Kino, kasino, teatar, impresario, variete, Moulin Rouge, Crazy horse, the start of the Quadrille, furiozna revija, komična opera. Ravnodušan naslikao sam tada sjenu prošlosti koja mi tako dugo prijeti. Tišina je bila nelagodna. Spomenuh se i nemilijeh snova. Odlučih i dalje sobom nositi svoju knjigu čarolija. Je li važnije putovati ili stići? Najvažnije su misli koje put budi. Dragi Matoše ipak, kuda vodi ova mračna staza mraka u mrakove?

- Umiri se čovječe ti si trokut. Preko tebe ide magareći most kao i preko mene.

- Ali kamo, kamo?

- U Rim, kamo i svi putevi vode.