Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 30. prosinca 2021.

Marica Žanetić Malenica | Ma baš me briga


Ispred nas nova dilema, okrugli plavi znak na kojemu se račvaju dvije bijele strelice - desna i lijeva.

I dok su ostali putnici razrogačenih očiju i vjerojatno otvorenih ustiju ispod maski napeto iščekivali hoće li vozač skrenuti prema jugu ili prema sjeveru promislila sam: „Ma baš me briga hoće li krenuti put Zagreba ili put Dubrovnika. Gdje god da krene ja ću, akobogda i sreća junačka, do večeri zagrliti jednu od svoje dvije kćeri. Ćutila sam odavna kako ih treba strateški dobro rasporediti. Jer nikad se ne zna u kojem će te smjeru odvesti bus kojemu kupnjom karte ukažeš povjerenje.“

Iako smo već godinu dana pod ključem ja se ponekad odvažim otključati. I otputovati, bilo gdje, nebitno. Neki dan sam odlučila otići u Metković odakle ću lakše do Neuma kod kćeri.

Dan prije postajem, sva ushićena, vlasnicom putne karte. Posvršavala sam na brzinu sve što sam planirala, spakirala se. Autobusom prema Dubrovniku, trebala sam krenuti točno u podne i pol. Dvadeset minuta prije s koferom i torbom punom darova za unučicu s nestrpljenjem čekam da sjednem na svoje mjesto i da me kotači vode istom cestom koju svaki put drukčijom doživim, ovisno s koje strane gledam i koliko mi je oko odmorno i znatiželjno. Bus ne dolazi. U čekaonici su digli onih nekoliko jadnih sjedalice pa svi stojimo vani, na kolodvoru. Cupkam u mjestu, pridržavam prtljagu dok bura brije po meni i oko mene, a koža na rukama sve više mi nalikuje kokošjoj.

Ženski glas putem zvučnika službeno i bez osobite empatije javlja da će bus, koji stiže iz Zagreba „u startu kasniti četrdeset pet minuta.“ Kada sam sažvakala primljenu informaciju suzdržala sam se da ne opsujem Kishona koji me je svojim britkim humorom uvjerio da „kod kuće je najgore“. Da mi prije poprilično godina nije tu bubu u uho bacio ja bih i onda, a kamoli sada, kao druge babe sjedila doma, gledala sapunicu, ukuhavala džem od kumkvata i plela unučadi kape i šalove. Pravo mi budi kad sam tako povodljiva.

Upijam, ma što upijam, srčem D vitamin dok cupkam na mjestu tih četrdeset pet minuta i tješim se da će mi se uskoro bus ukazati, samo što nije. U jedan sat i petnaest minuta umjesto šuma motora začula sam opet onaj nemili, a ni kriv ni dužan, ženski glas: „Obavještavaju se putnici s kartom za dvanaest i trideset u pravcu Vrgorca, Ploča, Metkovića i Dubrovnika da će autobus stići u trinaest sati i pedeset minuta.“

„Trinaest sati i pedeset minuta...trinaest sati i pedeset minuta...trinaest...“, ponavljam u sebi dok cvokoćem zubima i cupkam da ne pustim korijenje na ovom otužnom splitskom autobusnom kolodvoru.

S natruhama očaja i prvim naznakama smrzotina nazivam onoga koji me je dovezao na kolodvor da mu se izjadam, izazovem barem njegovu sućut. Kad ono kod njega, kao meni za inat, puši se iz tanjura krepka juha od domaćeg goveđeg mesa, ma što to značilo. Nisam mu mogla reći koliko sam ga mrzila u tom trenu. Poželjela sam mu dobar tek i nastavila maštati kako mi ta vrela juhica fina teka grije i tijelo i dušu i misli.

Svakih pet minuta gledam na sat, svake dvije minute na mobitel ne bi li mi stigla kakva poruka koja će ubiti ovo ubitačno čekanje. U dva sata se konačno ukazao bijeli autobus popraćen onim ženskim glasom koji nas je pokušao obradovati viješću kako je “stigao autobus za putnike koji imaju kartu za dvanaest i trideset za pravac...“ Promrzli i štufi pohrlili smo prema vratima koja su se otvarala i činila nam se rajskima. Ali dok grabim stvari ugledam vozača kako je hitrim pokretom odlučno dohvatio ploču sa smjerom i odredištima i maknuo je. I taman pomislim da ovo neće na dobro kad mi žurno stiže potvrda. Ispred nas se odnekud stvori žena s maskom i podignutim rukama nam pojašnjava kako se ne možemo ukrcati u taj autobus i da trebamo čekati drugi koji će doći za deset minuta.

Ne mogu vjerovati da ovo čujem. Spustim kofer i odlučim da krenem pješke. Da sam tu odluku donijela kad se prvi put oglasio onaj ženski glas već bih stigla do Metkovića..., ali nisam. Nepopravljiva i nedokaziva optimistica u meni tješi se kako joj baš tih deset minuta treba da do kraja izgrize sve nokte i zanoktice na prstima ruku i još jednom nazove onoga koji ju je tu dovezao kako bi ga pitala je li ostalo malo one vrele juhe fina teka.

„Nije, već san i meso izija, ostale samo kosti i malo šalše od poma“, reče mi onaj siti što u svome toplom domu promrzloj i gladnoj ne vjeruje.

Deset minuta je prošlo i u daljini ugledam kako prema kolodvoru gmiže ovoga puta zeleni autobus. Više ni rođenim očima ne vjerujem, možda ni ovaj nije onaj pravi, možda je on tek fatamorgana. Nije! Čujem da mogu ući, sjesti i krenuti.

Prvo je krenuo bijeli, krivi, a za njim naš zeleni, pravi. Iako je pravi imao pravolinijski izlaz iz Splita koji koriste svi, odlučio je, iz samo njemu znanih razloga, slijediti krivoga po cijelom gradu. Pa i onda kad je ovaj zašao u slijepu ulicu u predgrađu i tu se parkirao. Dio nas koji smo se ukrcali u Splitu krsti se skrivećki, dio mrmlja nešto sebi u masku. Svi vrtimo glavom. Konačno vozač shvati da se to praćenje pokvarenog busa nije pokazalo mudrim potezom i krene se okretati u sto poteza. Kad se dočepao nešto šire ceste, ugasi motor i stane. I dok smo svi već bili u niskom startu spremni da izađemo, motor se upalio i krenuli smo, ovoga puta prema pravoj cesti na izlazu iz grada u smjeru Dugopolja.

Odahnula sam nakratko i onako snervana i gladna navalila na kutiju s kroštulama koje sam ponijela kćeri i zetu na dar. Kada smo stigli u Dugopolje umjesto prema naplatnim kućicama, vozač nas je doveo ispred Lesnine i stao. Jest da mi treba novi kauč, ali nisam ga planirala baš danas kupovati. Susjed do mene veli da će on nastaviti pješke do Vrgorca i kako više „nema živaca za polaganje pripravničkog ispita vozača“. Koji je napravio počasni krug i konačno stigao do naplatnih kućica. Rampa se diže i mi hrlimo prema autocesti.

Ispred nas nova dilema, okrugli plavi znak na kojemu se račvaju dvije bijele strelice – lijeva i desna.





Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.