Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 28. prosinca 2021.

Ivo Mijo Andrić | Saga za Tomiće


Da sa svijećom tražite, takvu familiju kakvi su Tomići iz Čanića, nećete je lako pronaći. Možete proći Bosnom uzduž i poprijeko i granice joj pregaziti, ali na ljude slične Tomićima nećete nabasati. Na svakakve će te naići. Na dobre i loše. Vrijedne i lijene. Mirne i harsuzne. No, oni kao Tomići nikada neće biti. Zafalit će im nešto, a nečeg će imati preko mjere. Tek, razlikovat će se od Tomića u zeru ili za pedalj. Baš toliko koliko treba - da nisu kao Tomići.

Davno je bilo kada smo odselili iz Čanića u Lipnicu. Prošlo je od tada više od pola stoljeća. Staru smo kuću prodali nekom Sulejmanu iz Dobrnje koji je od nje napravio štalu, a novac potrošili za novi krov nad glavom. Ko mutvak malen, ali jako dobar za novi početak.

Uz Čaniće su mi ostala vezana samo draga sjećanja. A jedno od njih vezano je uz Tomiće. Siromašnu a čestitu familiju, čija se kuća nalazila na putu za selo Osoje i naše njive u Potoku. Tako smo zvali te njive a tako ih, vjerujem, i danas zovu oni koji ih kose ili obrađuju. Do njih se dolazilo uskim kolskim i pješakim putem kroz Tomiće, pa onda preko Zajednica gdje je kasnije otvoreno novo katoličko groblje. I na kraju, kad se taj put prođe; eto te u Potoku. U njivi smještenoj na visoravni, odakle puca krasan pogled na Previle, Dokanj, Dragunju, Duboki potok i Tinju. Pa sve do starog grada Srebrenika koji je izgrađen za turskog vakta da bi se tuzlanski i posavski kraj branio, s jedne strane od napadača sa sjevera, a s druge od onih koji su dolazili iz pravca istoka. Kako se koja imperija mijenjala. I kako je koja vlast propadala.

Stara kuća Miće Tomića Domovića nije više ispod kruške ‘petrovke’. Srušena je ima dvadeset godina. I kruška se osušila pa su je na kraju posjekli za ogrjevna drva. Nikla je nova koju je Mićin mlađi brat Božo okalemio, pa rađa kako joj je i mati nekada rađala. 

Mićo Tomić zvani Domović, za neke i Dovnović, rano je umro. Što od bolesti i teškog života, što od ljute rakije šljivovice koju je volio i uživao dok je bio mlađi. A iza njega, umrla je i žena. Ona se osušila od tuge i žalosti za dobrim joj čovjekom. Kako se osušila i rodna kruška ‘petrovnjača’. 

Blizu Mićine kuće nalazila se šeperuša, vlasništvo njegove sestre Ljubice. Nevelika, ali od dobre građe skovana i žilavog drveta spletena. Iznutra i izvana oblijepljena mješavinom gline i pljeva, a onda okrečena živim krečom kupljenim od krečara iz Potpeći.

Ljubica Dovnović nije se udavala niti je imala djecu. Brinula se o Mićinoj djeci kao da su njezina. Podizala ih je u kršćanskom duhu i po ustaljenim narodnim običajima. Kako je Mićo želio i htio. Po božjim zapovjedima. Mićo je nekada bio prakantur u brežačkoj crkvi i razumio se u crkvene zakone i svjetovne poslove. Ali, kad ga je rakija neko vrijeme uzela pod svoje, povukao se u tišinu obiteljskog doma i tamo dočekao preranu smrt.

U Ljubicinom životu nije bilo nikakvih poroka. Ništa je drugo nije zanimalo osim vjere i posla u kući i oko kuće. Te brige o bratovoj djeci koju je pomagala koliko je umjela, mogla i znala. A mogla je mnogo i umjela još više. Što god je trebalo obaviti, obavljala je bez pogovora. Kao da čini za sebe. I kao da joj je to jedino i najvažnije na svijetu. Kad bi je neko iz sela pozvao na kopanje ili žetvu, odazivala je s radošću. Radila je za nadnicu, ali i džabe, kad ustreba. Nije se nikad cjenjkala niti je puno tražila. Držala je do tuđega, koliko i do svog. Na jedno je oko malo škiljila, ali je sve dobro vidjela i ništa joj nije moglo promaći. Ni u poslu, a ni u priči onoga s kime je pričala. Bila je, danas bi se reklo, natprosječno inteligentna. Mudrost je izbijala iz svake njezine riječi. A govorila je brzo i nije štedila grlo. Usput je malo mucala izgovarajući “v” umjesto “l”, ali to se zbog brzog pričanja nije moglo smatrati urođenom govornom manom. Njezino “biva” uvijek je zvučalo kao “bila”. Barem se tako činjilo onome tko je s Ljubicom pričao.

Drukčiji od Ljubice bio je brat joj Božo. Nizak u stasu zbog grbe na leđima, koju je zaradio u mladosti padom sa zrele jabuke, rano je naučio raditi u drvetu i baviti se drugim majstorskim poslovima. Zahvaljujući natprirodnom daru, znao je od javorova ili jasenova debla istesati i sklopiti šargiju ili violinu, kakvih se ne bi postidili ni talijanski majstori na glasu. Božo je bio stvoren za sve pa je lako pronašao posao u društvenoj firmi, zarađujući pristojno za sebe i svoju obitelj. Blizu Tomića kuća, izgradio je novu kuću od cigle kakvih do tada nije bilo u tome dijelu sela. 

Uz redovni posao i majstorluk od koga se nikada nije odvajao, Božo je znao zasvirat šargiju i zapjevat u kolu kao malo ko u Čanićima. A bilo je u selu više dobrih svirača i pjevača. No, malo je bilo takvih kakav je Božo Tomić. I malo veselih i ornih za šalu i kada sunce ugrije i kada snijeg zavije. Boži su šala i smijeh bili najdraži lijek. Draži i od onoga koga su mu propisivali doktori kad bi ga, za promjena vremena, uhvatila sandžija ili kakva druga prolazna bolest.

Božinom zaslugom, za Čaniće se čulo među onima koji se bave umjetničkim zanatima i svirkom na raznim instrumentima. Ne samo na šargijama i violinama, već i frulama, dvojnicama i drugim glazbalima. Što god bi živi stvor tražio, to bi mu Božo napravio. E sad, da li baš i ono što svircu ne služi, to bi trebalo pitati samoga Božu. On je i danas na istoj adresi. U zaseoku Tomići do kojeg odnedavno vodi uski asfaltni put. Toliko uzak da se na  njemu mogu, bez problema, mimoići putničko auto i natovaren pješak. S biciklom ili bez njega, to je najmanje važno.

Od djece Miće Tomića život je učinio ono što bi on i žena mu u grobu mogli poželjeti. Izgradio je stabilne osobe, koje se znaju i umiju brinuti o sebi i za svoje najbliže. Kako ih je tetka Ljubica učila i sjetovala i kako su od Bože vidjeli i upamtili. Znanje i rad bili su im vodilje kroz sve što su prolazili. Po tim su se pravilima ravnali i dosta su u životu postigli.

Najstariji Mićin sin Ivo rano je otišao od kuće. Nakon osmogodišnje škole upisao je i završio srednju vojnu medicinsku školu. Kanio je upisati i vojnu akademiju, ali se predomislio te prihvatio posao medicinara u Vojnoj bolnici u Sarajevu. U tom je gradu upoznao i svoju buduću ženu Jarmilu s kojom je dobio dvoje djece: Moniku i Aleksandra. Jarmila je radila u osiguranju a Ivo je, uz posao medicinara, upisao studij na dva fakulteta. Na Filozofskom i na Fakultetu političkih nauka. I oba je fakulteta završio s odličnim uspjehom i u redovnom roku. Uz rad i obaveze prema ženi i djeci. U to su vrijeme stanovali u garsonjeri blizu Željinog stadiona na Grbavici.

Ivo je ispite pripremao na poslu ili u kasne noćne sate kada spavaju žena i djeca. Tada bi u uskom hodniku upalio sobnu lampu i nadnosio se nad knjigu iz predmeta kojeg je pripremao. Profesori nisu znali u kakvim je uvjetima živio i učio, ali su mu za natprosječno znanje upisivali u indexe devetke i desetke. I hvalili ga pred redovnim studentima, koji su za učenje imali vremena na pretek, ali su ga traćili na sve osim na čitanje obavezne i dopunske literature za ispit.

Po završetku dva fakulteta, Ivo se zaposlio u stručnoj službi republičkog SSRN-a. Raspoređen je na radno mjesto sekretara komisije za međunacionalne odnose i vjerska pitanja. Radio je taj posao predano te ostao vjeran knjizi. Upisao je poslijediplomski studij na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i položio sve propisane ispite. Magistarski rad napisao je i odbranio uz mentorsku pomoć profesora Zdravka Tomca. Onoga istog Tomca koji je, pod stare dane, od mekog komuniste postao tvrdi vjernik. I zakleti antikomunist, kakvog ne pamti ovovremenski svijet.

Družio sam se tih godina s Ivom Tomićem i članovima njegove porodice. U isto smo vrijeme studirali uz rad i bili često zajedno. Ponekad sam navraćao i u njihovu garsonjeru, dijeleći tjeskobu s četvero dragih ljudi. Uskoća stambenog prostora već tada im je počela zatvarati životne vidike. Ponajviše se to vidjelo na samozatajnom i šutljivom Ivi. Dok bi sjedili za pretrpanim stolom, praznili bi čašu za čašom ljutoga pića, uz meze koje nam je Jarmila pripremala. Sjedili bi tako dok ne ugledamo dno litarske flaše. Tada bih ja odlazio u svoj podstanarski dom u Blažuju, praćen domaćinovim ubjeđivanjem da ostanem na konaku. I da, ako baš moram ići, razmijenimo još jednu zdravicu. Onako za sretan put, što bi se po bosanski reklo. Odlazio sam uz zahvalu na gostoprimstvu, zamišljen nad teškim uvjetima u kojima je živio sjajni intelektualac sa ženom i dvoje djece. A stanovi su se u to vrijeme dijelili kao kruške. Kome je trebalo, ali i kome nije. Vezom ili bez veze. Svima, osim Ivi Tomiću i njegovoj četveročlanoj porodici.

Kad sam se, nakon sedmogodišnjeg boravka u Tuzli, u prvoj polovici osamdesetih godina ponovo vratio u Sarajevo sa ženom i dvoje djece, Ivo je još uvijek stanovao sa svojima u maloj vojnoj garsonjeri. Djeca su tada pohađala više razrede osnovne škole i sanjala su prostor za knjige i svoje stvari.

Zgrožen tjeskobom u malom životnom prostoru i onom u vlastitoj duši, Ivo se sve više odavao piću. Nije kao prije dolazio u stan kada završi radno vrijeme, već je navraćao tamo gdje se sastaju ljudi koji u čaši traže spas za sve osobne frustracije i neriješene obiteljske probleme. U takvom društvo počeo je tonuti sve dublje i dublje. Do samog ponora. A nije to društvo bilo mačiji kašalj, jer su ga činili ugledni intelektualci i politički radnici. Zatim, univerzitetski profesori, novinari i poneki direktor upitno uspješne firme. Sve sama društvena krema, kojoj su maligani postali strast i navika od koje se nisu mogli tek tako odvići, niti na silu otrgnuti. 

Znao sam da Ivi fali životni prostor i da će ga alkohol odvesti u još dublje blato. Zato sam mu pomagao savjetima i utješnim riječima, koje u takvim situacijama mogu poslužiti kao falični ljudski lijek. 

Pod kraj osamdesetih godina Ivo se zakratko vratio na staze obiteljskog mira i stambenog blagostanja. Udruženim sredstvima svoje i suprugine firme kupljen im je dvoiposoban stan na Dobrinji. U novom naselju, na kilometar udaljenom od aerodroma “Butmir”. U taj sam stan često odlazio sa ženom i djecom. Družili smo se s Tomićima i svima nam je bilo lijepo. I kad mi odemo njima, kao i kada oni dođu k nama. Dijelila nas je razdaljina od jedva dvadeset minuta blagougodne šetnje. Prolazili smo tu razdaljinu podnožjem brda Mojmilo i tek na pogled od impresivnog Igmana. S nostalgijom se i sada prisjećam naših lijepih druženja. I žalim što stvari nisu otišle tokom kojim su tada krenule. Zbog alkohola najviše, a onda i svega drugog. Na štetu onih koji su nam najbliži i koje čovjek najviše voli. Ali postoje i druge stvari koje životnu idilu pokvare do bola. A to je ono što svatko od nas nosi u genima ili što življenjem usvoji i slijepo slijedi. 

Moj zemljak i prijatelj Ivo, nedugo nakon useljenja u novo porodično gnijezdo, opet se vratio starome društve koje se čašicom služi i kojima gospodare zle maliganske sile. Znam šta to znači, jer su i mene više put u poratnom vremenu proganjale i uzimale pod svoje. I jedva sam im se oteo, kao i profesor Tomić mnogo godina kasnije.

Znanje i ljudska pragma uvijek su ispred poroka. To pravilo se, po tko zna koji put, potvrdilo i u Ivinom slučaju. I odvelo ga na druge poslove u republički CK SK BiH. Tamo se brzo potvrdio kao uman i vrijedan čovjek. Imao je svoje “ja” i znao ga je braniti od onih koji su se klanjali pred tuđim “vi”. Druge je poštovao, ali pred njima nije odstupao. Niti je padao ničice na pod. A takav gard ima svoju cijenu. Mora se pojačati nečim što nije obično ni logično. Što daje lažnu snagu i što pravila pretvara u izuzetke. Tako se Ivo Tomić, po tko zna koji put, vratio žestokom piću. Ne kao poznati kolega mu profesor “Fu-Mu”, ali ni puno dalje od njega.

Da flaša i kuća nikada ne idu skupa, brzo se potvrdilo i na njegovom primjeru. Iako ga je žena neizmjerno voljela i bila spremna podnijeti sve osim filozofije pijanstva, niti njihove veze počele su pucati jedna za drugom. Do one posljednje koja vodi rastavi. Nije ta pošast savremenog doba mimoišla ni bračni par Tomić. Kao crv golać nagrizla je njihovu vezu koja je na kraju, kao i mnoge druge pukla na dva dijela. Na jednom dijelu ostala je žena sa djecom, a na drugoj Ivo sa drugom ženom. Zaposlenom u CK-au, gdje je i on radio. Ivo je našao utjehu, iako utjeha nije htjela njega.

Potvrdit će se to koju godinu kasnije kada je oslabila nova veza, a pojačala se stara. Tada je Ivo shvatio da ima živu djecu. I da su djeci potrebni očevi, očinski savjeti te bliska ljubav i briga.

Tako će se otac predvodnik vratiti svome stadu. Te biti ono što nam je od Boga i zakona dato. Muž svoje prve žene, i otac svoje djece. 

Svjedoci na novom vjenčanju bili smo supruga i ja. Tako smo postali kumovi, a kumstvo nije slama. Barem u dijelu Balkana koji se zove Bosna.

Vraćanje pod isti krov i ptici donosi radost. Vidi se to po tome kako obnavlja gnijezdo. I kako žena procvjeta kad joj se vrati muž.

Tih lomnih godina društvo se suočilo s teškim porođajnim mukama. Stari se sistem tresao kao drvo pod strašnim naletima vjetra. Lišće je naglo padalo, a ploda nije bilo. Kao u bukve koju su šumari odredili za sječu.

Emotivni ljudi takve drastične mijene teško primaju k srcu. Pa traže ispusni ventil na mjestu gdje ga nema. Tako se moj kum Ivo ponovo vratio flaši. Najprije kradom da ne osjete djeca. Onda u manjoj mjeri da se ne ljuti žena. No đavo nema mjeru kad se zemlja zatrese. Udari ravno na um, pa ga pomiješa s pićem.

Pri kraju mira na sceni ostaju uglavnom samo rastrojeni. Svi drugi priguše ego dok se ne začne rasplet.

Na zvuk ratničke trube Ivo se latio puške. Da brani ono što ima a to su; dom i obitelj. Usput je branio i druge koji su šljegli u podrum. Takvih je bilo najviše, a to je podjednako dobro i pogubno za rat. Slučaj je htio da mu se agresor nađe s istočne strane stana. A sa zapadne obrana čiji je bio dio. Za ženu i djecu, između, nije ostalo mjesta, pa su morali izbjeći daleko od rodne zemlje.

Za drugog trajanja opsade, čovjek ne živi od dosade. Svaki dan sluša jednu te istu pjesmu. I gleda isti film. Pjesmu granata, puški i automata. Horor film stradanja i umiranja. U takvom pogubnom stanju nema mjesta za razbor. Niti je čovjek čovjekom, ako već nije vuk.

Četiri godine rata ostavljaju posljedice i na tvrdi kamen. A da neće na ljude. Ivo to najbolje znade, jer je trpio rane. Pa u dlaku kao i drugi, ostao nekako živ. Ni sam ne zna kako je dočekao mir. Varljiv, no u svakom pogledu bolji od bilo kakvoga rata. A s mirom i teškoće koje su zadali drugi. Boreći se za slobodu, izgubio je radno mjesto i varljivu ratnu egzistenciju. Kad je presušila humanitarna pomoć, na njeno mjesto došla je sveopća ljudska nemoć. 

U traganju za poslom obišao je sve znane i neznane. Sve poznate i pozvane. I na kraju je dobio posao, a gdje bi drugo već u Akademiji nauka i umjetnosti. Kao ratnu zaslugu za znanje i rane koje su ga mogle koštati života. A Akademija je, zna se, za one koji su već dali svoje. I koji žive od rente, što je daruje društvo. 

Životna mudrost uči nas kako je lijepo imati prijatelje. Trijezne ili pijane, ma tko još za to mari.? Prijatelj je prijatelj kada nam čini dobro. Makar u iću i piću, ako već za drugo ne zna.

Prijatelji Ivi Tomiću nisu učinili ništa što znanjem i radom nije zaslužio. I što u ratu nije potvrdio i dokazao. Pokazali su mu samo put, a on se znao snaći. U srednjim godinama opet se vratio knjizi. Pisao je i objavljivao. Pa prihvatio posao asistenta na fakultetu i tu stekao doktorat. Potvrdio je, zapravo, samo ono što je odranije znao. Te zasluženo dobio katedru o kojoj je sanjao kada je, onomad davno, krenuo u nepoznat svijet iz svojih rodnih Čanića. Odakle je kasnije u svijet otišao njegov mlađi brat Ilija. Ili kako sam, na korak prije njega, u svijet otišao i ja. Naoružan voljom i željom da budem netko i nešto. U svakom slučaju više nego je njegov otac - težak, ili moj pokojni otac – rudar.

…..

Znam da će ova stvarna priča o Ivi Tomiću kod nekih izazvati žal i ljutnju. Možda će pogoditi i one što su mu po rodu bliski. Ali, znadem i drugu stvar, a ona je jednako važna. Moj kum i zemljak profesor Ivo M. Tomić mudar je ovovremenski filozof, koji baštini sve ono što su nam grčki filozofi ostavili u naslijeđe. Zato ću na kraju svega ponovit njihovu misao:

Drag mi je Ivo Tomić, ali mi je istina, ipak, najdraža. I njoj ću ostati vjeran.

Kako zbog sebe i njega, tako i roda našega po svijetu rasutog.

…..

P.S. Mnogo je godina prošlo od kad sam priču o Tomićima napisao i čuvao sa ostalim neobjavljenim rukopisima. U međuvremenu su s ovoga svijeta u vječnost otišli mnogi dragi mi Tomići. Među njima Ivin mlađi brat Ilija koji je život tragično skončao u dalekoj Kanadi, gdje je radio i pisao pjesme. A onda i sam Ivo u miru svoga sarajevskog doma. Daleko od vremena koje ga nije služilo kako je on služio njemu. I ljudima različitog kova i sličnih mu umnih znanja i karaktera.

Neka ti je lahka crna zemlja bosanska, dobri moj Ivo M. Tomiću. I neka tvoje misli i riječi služe kao nauk drugima. A tvoja djela po dobru neka se raspoznaju.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.