Ana Dudić | Pupkovina

Stope su im upadale u rahlu zemlju. Mladi luk svježe iznikao širio je poseban osebujan miris.

Hodala je ponosno kraj svoga sina, stasitog, lijepog momka. Možda srećom uskoro postane i baka.

Dragost joj se prosula po cijelom tijelu.Osjetila je da je trenutak da sad, baš sad ipak napravi neku usmenu predaju, Stjepanu, svome sinu koji je dobio ime po svome djedu.

Uzela ga je za ruku i zagledala se duboko u te iskrene, nevine oči, u tu mladost života.

-Jesi li dobro mama? Čini se kao da ćeš zaplakati.-zabrinuto će Stjepan.

-Dobro sam, samo u prsima me steže, kao da se miješa jauk života i sreća što si tu kraj mene.-odgovorila je mama i još jače mu stiskajući ruku nastavila- Na ovim oranicama, sine, tvoji su pradjedovi plugom i motikom zemlju orali i kopali po cijele dane, svojim znojem su je natapali, nisu gledali na sat niti marili za hranu. Na ovoj njivi, s jeseni, dok su vadili krumpir, rodio se toj djed. Pupkovina mu ostala za grudu zemlje zauvijek vezana.-

-Čemu sad to mama, sva drhtiš. Zašto?-pita Stjepan.

-Bio si mali, tih ranih devedesetih, kad sam ti prikladno djetetu objašnjavala da veliki orlovi lete nebom i da te sumanute nemani odnose svakoga na koga naiđu.-nastavila je majka- Dok sam te čvrsto držala u naručju plakala sam s svim majkama koje su pogledom uprtim u nebo tražile svoju djecu, tamo, među sivim oblacima.Kapala je bol iz očiju ptica na neuzorana polja, na rijeke mrtvih riba, crvenih od krvi, na mrtve ruke s kojih se čuo dječji plač.-

-Opet te pitam, mama, čemu to sada, pričali su, učili smo u školi, čitao sam o tome- prekinuo ju je Stjepan.

-Danas, sine, uz zahvalu i u ime nekog drugog dječaka koji je tada ostao bez oca, u ime majke i oca nečijeg sina ili brata kojih više nema, u ime svih hrabrih, divnih ljudi koji nisu štedjeli niti sebe niti svoj život, tih, ranih devedestih, sada tvoja noga slobodno korača oranicom tvoga pradjeda, grudom zemlje u koju se utkala pupkovina tvoga djeda.Sva naša zemlja- nastavila je majka- puna je rana ali i ljepote i snage koja iz nje izbija.Morala sam ti to reći, onako, iz dubine srca, da jednoga dana preneseš svome sinu, a on opet svome.-

Mladi luk, svježe izniknuo, sad je mirisao na ponos, na utjehu,na zahvalu, na slobodu.

Osjetila je, kao majka, da je srce sina jače zakucalo. Sagnuo se, uzeo grudu zemlje u ruke, kroz nju je osjetio jauke, suze, muke, osjetio je i da je i on pupkovinom vezan s tom grudom, s cijelom svojom zemljom i da će je čuvati kao svoju majku, kao svoje dijete...Stisnuo je grudu zemlje i majčinu ruku na svoje srce...