Tamara Bilankov | 39 mjeseci pa idući dan

Gospođa Emily trudna je već nekih 17 mjeseci. Trbuh joj je uistinu ogroman, zaokružen i problematičan za kretanje. Njezin suprug Jack naručio joj je s najboljih web trgovina svu potrebnu opremu za kretanje, držač trbuha, držač kralježnice, a iskoristio je i ponuđene povoljnosti te naručio odmah i držač trudnog vrata, ukoliko bude trebao. Vrat se mehanički podržava, tek ako žena uđe u 23. mjesec trudnoće, ali ovo je bila jedinstvena prilika. Emily je nažalost iskoristila sve mogućnosti bolovanja (devet mjeseci plaćenog čuvanja trudnoće, tri mjeseca neplaćenog čuvanja trudnoće i gotovo sedam mjeseci čuvanja trudnoće koje se državi plaća po dvostrukoj cijeni vlastite prosječne plaće) pa se prošli tjedan morala vratiti na posao. Nadala se kako će i ona roditi svoje dijete kao nju njezina majka, prava sretnica, nakon otprilike 10 mjeseci trudnoće, ali to se, naravno, nije dogodilo. Mislim, Emily je ovako trudnu situaciju s neke strane i očekivala, ipak je svjesna kako je njezina majka zbog svoje 10-mjesečne trudnoće bila čak i medijska zanimljivost, ali s druge strane se nadala kako će možda kod nje presuditi ona stara biološka (danas potpuno sluđena) genetika – ipak, nije. To je tako nekad bilo, gotovo su sve žene rađale otprilike nakon devet mjeseci. 

Emily je baš to prošli tjedan objašnjavala svojoj prijateljici Sofiji. Uz čaj i kekse demonstrirala joj je kratku povijesnu lekciju o trudnoći. Sofija naime nije shvaćala zašto se djetetove godine starosti računaju s početkom od napunjenih devet mjeseci, "Zar ne bi bilo normalnije da se računaju od bukvalnog rođenja" pitala se. Emily joj je, sa zamišljenog prijestolja načitane sveznalice odgovorila "Ma ne, Sofi, ti bi još više zakomplicirala našu državnu birokraciju, pazi da se ne kandidiraš na idućim lokalnim izborima" pa su istovremeno odložile kekse iz ruku na ukrasni tanjurić za odlaganje i zajedno se nakratko nasmijale. Naime, da, žene su prije rađale u tom nekom sličnom vremenskom okviru, ali to je bilo prije hranidbene revolucije dok su se ljudi hranili s onim što je nekada imalo vlastiti život. Nije ni čudo, gledajući iz današnje perspektive, kako nisu imali toliko vremena za razvijanje vjerodostojnih virtualnih identiteta, ali to je već tema za sebe. Od kada se službeno s ciljem gospodarskog rasta uvelo tabletiziranje, obavezno kemijsko ispiranje i lasersko čišćenje ženama se promijenio i biološki sistem razvoja trudnoće (od starih hranidbenih navika zadržalo se samo ispijanje kave ili čaja te grickanje keksa i žvakaćih guma). Sofijina app frendica Sung iz Tokija, primjerice, rodila je tek prošli tjedan. Sofija je bila na već dvije prošle virtual proslave rođendana Sunginog malog, tada nerođenog Kima i evo, na svu sreću, dijete Kim se rodio uoči proslave svoje treće godine života. Sung se prošle godine gotovo više uopće nije mogla kretati bez držača, a hormoni su joj potpuno eruptirali i samo se htjela mekšati, točnije, seksati. Njezinom suprugu bilo je to vrlo teško, ali uz pomoć super kvalitetnih azijskih držača i lasera za igru uspjeli su to povremeno obaviti u psećem stilu. Prema japanskom zakonu nerođeni Kim je nakon napunjene godine dana trebao krenuti u vrtić zbog razvijanja socijalnih, komunikacijskih te računalnih vještina. Sung nije radila zbog toga što nije željela, a financijski nije ni trebala jer je njezin suprug, kojeg je iz milja zvala Horse, bio imućan. Ipak, zbog takve sretne okolnosti novaca i nerada bila je primorana svakog dana pohađati dječji vrtić punih 8 sunčanih sati sa svojim nerođenim djetetom u trbuhu. Kada bi u vrtiću došlo vrijeme ručka sjedila bi za malim stolom na maloj stolici sa svojim držačima tijela u okruženju drugih višegodišnjih trudnica i rođene djece. Tete u vrtiću nerođenu djecu tretirale su jednako kao i rođenu, a majke su za njih bile samo nosačice tijela kojima bi se obratile tek pri završetku dana kada bi drugi roditelji došli po svoju rođenu djecu. Tada bi tete iz pristojnosti malo porazgovarale s tijelima majki nerođene djece, s majko-držačicama, kako su ih zvale da si olakšaju međusobno sporazumijevanje. Koliko se Sofija sjeća iz Sunginih priča, Kim je progovorio s godinu i osam mjeseci. Nisu ga baš dobro razumjeli što govori, ali logoped u vrtiću odmah je prepoznao probleme i uputio ga na govorne vježbe. Iz trbuha se čulo nešto poput ubrzanog “još, oš malo, još“ i tu je vrsni logoped Jiro detektirao problem ritma u izgovoru riječi pa su uporno radili na tome i nakon nekog vremena je zvučalo bolje. Osim toga Kim je proizvodio tipične zvukove imitacije držača tijela, što je česta pojava kod visoko nerođene djece. Kada se malo ohrabrio u govoru nerođeni Kim znao je komunicirati s rođenim vršnjacima, a tetama bi to bilo jako drago za vidjeti, baš bi se raznježile, “aaa vidi našeg društvenog Kima“, rekle bi s pogledom usmjerenim prema trbuhu. Pravila oblačenja za majko-držačice bila su jasno definirana s ciljem direktnog poboljšanja osjetilnih funkcija nerođene djece. Kako ne bi bilo zabune, na ulazu u vrtić stajale su dvije velike neonske strelice (kreativno vizualno-vintage rješenje državnog dizajnera interijera), od kojih je crvena bila usmjerena lijevo i vodila je u svlačionicu za majko-držačice, a zelena je bila usmjerena desno i vodila je u svlačionicu za rođenu djecu koja su u njoj praktički samo ostavljala cipele i oblačila papuče. Majko-držačice u svlačionici su morale, skraćeno rečeno, razgolititi svoje trbuhe. Skinule bi majice i košulje i oblačile posebne majice koje su sprijeda pokrivale grudi te se iza spuštale preko cijelih leđa. Direktan pogled na njihove trbuhe omogućavao je tetama i raznim pedagoškim stručnjacima neposredniju komunikaciju s nerođenom djecom. S obzirom na svoju dob nerođena djeca bila su budna gotovo čitavo vrijeme pa su se njihova tijela, ponukana raznim vrtićkim aktivnostima, izvijala u svim smjerovima ispod izmučenih koža nabreklih trbuha držačica. Za vrijeme druženja djece u parovima Sung bi sjedila na onoj maloj dječjoj stolici, a Kim bi navaljivao svojim tijelom prema rođenom prijatelju Ricu toliko da bi mu skoro čitava glava izvirila i otkrila svoje obrise kroz kožu Sunginog trbuha. Sung je povremeno u takvoj dječjoj igri gubila živce pa bi se dizala s male stolice i odlazila dok je Kim kroz trbuh plakao i živčano mlatarao s divovskom pupčanom vrpcom. Svojim tijelom koje je naviralo kroz trbuh vukao je Sung nazad prema prijatelju, a ona bi podesila opcije na držačima tijela i u kombinaciji sa svom svojom snagom vukla u suprotnom smjeru. “Neee, gl lupa si“ čulo bi se iz trbuha, a ona bi uperenog pogleda prema trbuhu govorila “Kim, smiri se ili danas nema pudinga“ onda bi se on ipak, nakon još nekoliko kulturnih prijetnji, mrvicu primirio. U međuvremenu, Sung je razvila potpunu seksualnu ovisnost i jedva je čekala doći kući pred plazmu, uključiti si kućne utišaće na trbuh i gledati porno filmove na koje ju je muž pretplatio i odabrao joj trenutne omiljene žanrove (slonovski, majko-dražilice-tražilice, at rađaonica) kako se ne bi sama zamarala s pretraživanjem (s obzirom da su kupili novu plazmu Horse se dosta namučio s postavljanjem profila na porno webu, morao je čak nazvati i službu za korisnike, ali na svu sreću agent je bio jako ljubazan). “Nego Sofi, daj mi reci kako je ona tvoja prijateljica Sung iz Tokija?“ pitala je Emily i uzela još jedan keks iz ukrasne kutije. “Dobro je, gle, sretna je što je rodila, zamisli da je morala preći…“ odgovorila je Sofija, a Emily ju je naglo i uznemireno prekinula pljuckajući mrvice keksa iz usta “Molim te, ne govori mi uopće o Prelasku, ne znam kako mi možeš to spominjati, već mi je dosta što sam na poslu morala potpisati sve te početne dokumente o mogućem prelasku, ne govori, ne govori ništa…“ rekla je i rasplakala se, a Sofija je okrenula glavu u suprotnom smjeru.

Prelazak je dakle bio finalna točka za nerođenu djecu i neporođene majke nakon koje su majko-držačice potpisivale niz zaključnih dokumenata kroz koje su se odvajale od dotadašnjeg uspostavljenog identiteta i na privatnoj, državnoj, društvenoj te logističkoj razini postajale samo držačice uz odgovarajući numerički broj. Prelazak se događao nakon 3 godine i 3 mjeseca djetetove starosti i značio je odvojen život u specijaliziranoj dislociranoj instituciji za neporođenu majku i nerođeno dijete. Neporođene majke su se razumljivo bojale Prelaska, ali uistinu nisu imale drugog izbora, na tržištu nije postojalo adekvatnih držača tijela i općenito opreme za cjelokupno funkcioniranje nakon dotičnog razdoblja, na poslu (uz kojeg su nakon otprilike godine dana djetetovog života morale kombinirati i odlaske u vrtić) više nisu mogle kvalitetno obavljati svoje dužnosti, a njihovi parteri/partnerice teško su se nosili s njihovim izraženim potrebama. Društvo je nakon 3 godine i 3 mjeseca vrištalo na nerođene i neporođene i Prelazak je bio dogovoren te odgovarajući način, iako nisu to bili jako česti slučajevi i svi su se nadali kako neće baš njih i njihove takva sudbina zadesiti. Ipak, neke je sustigla, ali izražen u postotku taj broj ljudi je zanemariv.

Emily je danas trudna 3 godine, 3 mjeseca i 1 dan. Popodne će započeti realizaciju procedure Prelaska, a njezin pragmatični suprug Jack dogovorio je jutros s web trgovinom povrat određenih držačkih proizvoda za pola kupovne cijene (u specijaliziranoj instituciji imaju svoje načine za podupiranje neporođenih i nerođenih tijela). Sofija je prošle godine rodila djevojčicu nakon 15 mjeseci trudnoće, dakle nakon samo 6 mjeseci djetetovog života, njezina majka tada je kratko rekla “taman, idealno“, a Emily na kavama uz kekse nisu baš više spominjali.