subota, 6. studenoga 2021.

Dragan Miščević | Moje slabašno ja


U mome sitnome i malome ja

Ima mjesta za sunce i travu

Nježni cvijetak,

mahovinu meku,

bistru rijeku.

Žubor kapi, 

slap potoka, 

zelenilo rijeke

Mora daleka, 

doline riječnog toka,

Crvenu mjesečinu

Bistru česmu,

Tamjan i pjesmu.


U mome nejakom ja

Nastanile se ptice cvrkutave

Pauni gizdavi

Labudovi bijeli

I žuna, i vrana,

I slavuj i kos,

Sjajni konji i stare rage,

Volovi i krave

Roktave svinje

Neumorni mravi.


U mome nježnom ja

Plivaju ribe

Zuje i pčele i komarci

Srebri se potok

I stakli pijesak

Plavi se kamen tvrd

Nad modrom rijekom

I blista oštra kosa

U rosi trave.


U mome nježnom ja

Buja mirisna otava

Blista šarena jesen

I duša dobrog ja

treperi na rumenom grozdu.


Moje oholo ja

Ne voli trnje i granje

Kupinu i oštri šaš,

Kvrgavu bukvu

I lepršavu brezu

koja je objesila svoje rane

Što nekad bijahu grane.


Moje nadmeno ja

Mrzi virove riječne

Svemirske staze mliječne,

Smrdljive svinje

Prljave krave

Divlje konje i udave,

Hijene i vukove

Riječne bukove

Bodljikavoga ježa

Zujnoga komarca

Guštera i zmiju

Gudure i rupe

Bodljikava strništa,

Lumpališta i borilišta.

Moje ja ne voli sudove 

I nepravde 

Ni urede

Ni uvrede

U kojima ono nije velikim slovom.


Moje treće herojsko ja

Ide u bitke

Borbe i dim.

Ono raste i postaje div.

Ne plaši se metka

Ni topa

Ni tenka

Ni bombe

Ni atoma

Ni udava.


Ono je u miru na svakom teškom mjestu:

Na svim stratištima

Na svim ratištima.

Uvijek je prvo:

Za osudu spremno

Za odmazdu

Za pravdu

Jednakost

Za pun stomak!


Junačko ja juriša 

Bez straha

Do zadnjega daha.


Ono je veliko bojno

Za atomsku neprobojno!


Kukavno ja u dnu srca čuči

Svaki šum i šušanj ga muči

Straši se konja i kola

Zebre i morske sirene

Stroja zahuktala

Motora uzavrela

Prazne topovske cijevi

Podmukle guje

Plinske boce

Naglog kašlja

Noći i mraka

Sovuljagina huka, 

Riječnog buka

Napetog luka.


Čemerno, ništavno ja

Strašljivo se plaši

I kritike i ritmike,

Tamne smreke

Vlastite jeke

Kravljega roga

I svakoga do Boga.

Ono je tiho

Nujno

Nečujno

Spokojno  i mirno

Da ga ne bi netko dirno.


Spremno je da se ispriča mravu

Ako na njega digne glavu.


Moje pustolovno ja

Voli, jelo, voli piće

Voli nježno biće.

Ono juri pustinjske oaze

Prati putokaze.

Šeta oko svijeta

Preko mora i planina

I zelenih dolina.

Niti haje, niti staje

Na volju sve si daje.


Mrzomorno, čangrizavo ja

Stalno brunda

I govori,

Mrmori

Rogobori

Kara

Prigovara

Laktom gurka, odvaguje,

Podruguje

Meće i podmeće,

Laje i blebeće,

Hrska, vrska,

Praska,  prska,

A lomljivo je kao trska.

Diže glavu pa se buni

Pa se ljuti

Pa protivi

Pa se svađa

Uvredama gađa

Vrijeđa

Za njeg' nema granica ni međa.

Sad je barut,

Benzin,

i otrovni plin.

Od njega strada dušmanin

Od njeg strepi barbarin,

A i čovjek pristojan i fin.

Njega se drugi boje.

Prema njemu svoje misli kroje.

Ono šuta, tuče,

Čupa, vuče.

Ono zvijezde prizemljuje,

Svjetlost uzemljuje,

Srdžbu nadzemljuje.

Ono ruje, kljuje, zamke kuje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.