Želim sličiti na svoje drveće. Izotonično.
Kiša nam bubnja po opni, izvana, inzistentno;
Oglase s druge strane prenosi, krute naredbe,
Uputnice o tome gdje se predaje lišće, u kojoj
Kabini treba se svući do bijela kambija i prepustiti se
Nožu u uvježbanoj ruci, neopozivo.
Mi, poput gluhonijemih, jezikom nepce diramo;
Prstima brojimo lišće, umnožavamo kolobare od
Godova, u središtu smo zdravlja, uronjeni
U misao o ljubavi, koja isijava žutilo tako snažno,
Da krda kobila ponovo tutnje dvoranama jeseni.
Grom i pakao, grmljavine i orljave i poplave u potkrovlju.
Darmar u Dharamsali; naprsli Kotač promjene.
Nema padanja, nema padanja. Odnesi kišo u
Bočicama plavkastim, svoj slabi anestetik
Na neku drugu obalu, u drugu stvarnost na listi čekanja.
Želim živjeti kako se meni hoće, među drvećem rodbinskim.
Ne bojimo se ničega, mi smo kentauri u propnju,
Djeca decembra, spiralnim plesom listinca očarana.
Kadra preživjeti i na smrznutoj zemlji sijati svoju nahočad.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.