Ispovijed jedne čitateljice

O romanu "Ribe na drveću" Lane Roje Miličević

Ilustracije Hana Lukas Midžić; (Zagreb: Iris Illyrica, 2019.)

Piše: Mirjana Mrkela  

Igra jastucima

Razumijem djecu koja su često sama. Nisam imala ni braće ni sestara, znam kako je to. Ali ponekad bih spavala kod rođaka na selu. U sobi nas je bilo nekoliko, u dva prostrana kreveta. Plahte su imale rubove od čipke. Sve je bilo bijelo kao u reklami, ili još bjelje. Najljepši od svega bili su jastuci — golemi, od mekog guščjeg perja.

Nije bilo televizora, a kamoli računala i mobitela. Prije spavanja su se pričale priče, pjevalo se, recitiralo, pa i plesalo. Ljeti vani, na trijemu, zimi u kuhinji pokraj štednjaka na drva. U posteljama smo nastavili sve osim plesanja. Čak i kad bi svjetlo bilo ugašeno.

Svega toga nam nije bilo dosta i brbljanjem bez plesa nismo bili zadovoljni. Zato bi netko bacio jastuk prema suprotnom krevetu. U mraku ne znaš koga si pogodio, a nije te ni briga. Samo nek' se puca! Bacač se prepoznaje po smijehu, dok svi ostali grde i vrište. Dakako, jastuk je hitno vraćen. Igra se prekida kada netko od odraslih otvori vrata. Tada svjetlo iz susjedne prostorije obasja oznojene, raščupane ratnike. Umuknemo i pretrpimo grdnju. Nismo ozbiljno ukoreni, jer nema pozlijeđenih ili poraženih.

Odrasli se brinu hoćemo li se prehladiti, hoćemo li se trzati u snu. Čim se vrata zatvore, prasnemo u smijeh. Odrasli nam ponekad prijete iza vrata, no i oni smijući se.

Samo jednom su te grdnje bile strašne. Pretjerane, shvatio je kasnije i onaj tko nas je grdio. Dobro, divljanje po krevetima nije djelatnost kojom se treba ponositi. Ali ni tolika vika i psovanje. Mnogo godina kasnije, onaj tko je onda vikao svima nam se ispričao. A ja sam se toga sjetila čitajući roman "Ribe na drveću". Ondje piše:

„Nemoj uzimati srcu baš sve što čuješ. Ljudi katkad znaju reći nešto nepromišljeno samo zato što su ljuti."

Jedan spavač, jedan jastuk

I evo gdje sam se iz svoga djetinjstva preselila u priču Lane Roje Miličević. Tu je dječak koji se zove Jure. On ima obitelj i sve je uobičajeno. No jednoga jutra, iako je sam u sobi, čuje da netko govori.

„'Hajde, Jure, na noge lagane!'"

Bio je to Jurin Jastuk. Dječak je saslušao Jastukovu priču, drugačiju od one koju ste saznali od mene. Uslijedio je niz neobičnih događaja. Iznenađenja, uzbuđenja, pa i suza. Nitko nije bacao jastuke, ali neke stvari su također izbačene iz ravnoteže.

Jurine avanture neću otkrivati, jer bih vam time pokvarila radost čitanja. Znajte samo da je Jure na kraju dana bio mudriji nego na početku. Koliko zahvaljujući onome što je doživio, toliko i zbog onoga što je shvatio.

"Svi su predmeti u stanu od tada mirni i nečujni poput kipova.

Jastuk je postao mekši i mirisniji."

Osobito me veseli što je Jastuk tako dobro prošao. Ipak, on se u naslovu ne spominje. To znači da je Lani Roje Miličević važnije nešto drugo.

Otkud ribe na drveću

Za roman "Ribe na drveću" rekla mi je prijateljica Tena. Njoj je rekla njezina prijateljica Ivana. Ivani je rekla ilustratorica Hana. A Hana je prijateljica one Lane koja je roman napisala. Tako smo se sve sprijateljile. Ne bacamo jastuke, ali uživamo u Laninim pričama. Ona nam kaže da voli "gospođicu Maštu". Mi potvrdno klimamo glavom. Nadam se, vi također. Lanina knjiga je puna mašte. Unutra je samo jedna neobična rečenica o ribama, koja sve pojašnjava. Napisana je kao zagonetka. Kad o njoj malo razmislite, brzo ćete shvatiti otkud ribe u krošnjama stabala.