petak, 3. rujna 2021.

Nikola Kornesczan | Cijela sjena razbijenog stakla


i sve češće sve postaje potpuno manje važno

mijenja se u nešto nepoznato 

samo da se nebi moglo pamtiti 

taman takvim kakvim bilo je odvajkada 

drukčijim od toga što se već zna 

čini se običnim i neupamćenim 

slično staklu razbijenog gdjeno pored 

staklo čija sjena ostaje i nadalje cijela

i sasvim bliska nama

u ovom azurnom vakuumu sa mirisom zraka 

gdje nam dovoljno je i samo svjetlo 

da bi orisali to bez čega

možda nebi bilo ni mjesta oko nas 

čak i tamo gdje želimo da bi sve 

zbilo se dokraja i manje važno

nego što vidimo i sjećamo se da znamo 

dok dodirujemo sve što postaje odsutno 

za bilo koga inog

zasebno za one koji ne shvaćaju miris zraka

pulsirajući upravo ovdje

u ovoj prozirnosti 

što zamjenjuje razbijene staklo 

čak u ovom vakuumu bez prozora 

što mogao bi odražavati kišu 

razrjeđujući još pogdjekada čak i naše sjene 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.