Milan Novak | Aron Baretić – Abe, Razgovori s tobom i samim sobom »(samo)spoznaja u zagradama«

 »(samo)spoznaja u zagradama«

(udruga RITAM MISLI; Varaždin, 2020)

RAZGOVORI S TOBOM I SAMIM SOBOM je knjiga promišljanja. U trideset i jednom  kratkom pjesničko – proznom uratku su sabiti mnogi sati vaganja i umovanja, traženja. Svi tekstovi su jednako imenovani: »(ne)verbalna komunikacija«. Dodavan im je samo usporedan broj, zapisan rimskim pismom. Poruke se stupnjuju sa svakim rimskim brojem nešto novog, dubljeg. A sve se događa preko razgovora (monologa) s nekom drugom osobom koja se čas čini stvarna (iz sjećanja), čas nestvarna (koja je sada i tu i predstavlja drugo ja, drugu stranu autorovog uma).

Neke pjesme (tekstovi) su očito posvećeni određenoj osobi, no imena i svrhu autor čuva za sebe. Tamo gdje su ti zapisi i nastali.

Tekstovi su zapisani podebljanim slovima, a između tih riječi su običnim slovima ugurani brojni sadržaji, zatvoreni u zagrade. Zagrade su možda u nekim primjerima važnije od glavnog sadržaja. Uglavnom autor u zagrade stavlja točne naputke, kamo s riječima zapravo cilja ili u njima iskaže područja kamo misleno čitatelj ne treba uči.

Sam kontekst (ne)verbalnosti je objašnjen već u prvom tekstu. Čini mi se da bih već samo s tom spoznajom mogao završiti čitanje. Misao koja se provlači kroz mnoge primjere iz života, uvjeren sam, mnogih čitatelja te knjige. Duboka je spoznaja, kako je tišina važna, kako je tišina govorljiva.

U tekstovima Arona Baretića izuzetno je ispostavljena tematika vrijednosti. Naravno razmišljanja u knjizi se odnose na samog autora. No, kao čitatelj, ne mogu se oduprijeti pomisli da bi riječi zapisane u prvoj osobi jednine mogle biti moje. Zapravo, ja ne odlučujem o tome, moje se misli same tako odlučuju.

Primjer, kako je bez prave teme moguće napisati tekst sa snažnom porukom: (ne)verbalna komunikacija VIII. govori o svemu drugom no o sjećanju na klupu, na sjedenje u samoći (ne usamljenosti već povezanosti sa svime), upravo o tom ne piše. Iako vrlo spretno, u obilju svih ostalih nebitnosti naglasi baš to. Netko bi mogao reći da je sve ostalo višak i to bi, zbog gole higijene pisanja, bilo potrebno izbrisati. No ne, upravo ta izgubljenost bitnosti u nevažnosti, upravo ta osobina pokaže bit autorove misli.

Istina je ta riječ koju  autor često vrti zatvarajući i otvarajući zagrade. 

U tekstu (ne)verbalna komunikacija XIII istine se uhvatio u muku. Ništa posebno, kažem si, to radim i ja. Stvarno to radim, shvatim. I baš zato zanijemim. A kad razvije dilemu između stvarnosti i iluzije, između istine i laži ((ne)verbalna komunikacija XX), i sam se upitam, kome istina zapravo koristi. Tko si je zapravo želi.

Klupe su motivi koje autor više puta prizove u tekstove. Kao da se priče razgrnu kroz drvored i klupe namjeste uzduž njega. Slova postanu sitni kamenčići što škripe pod koracima, zvone svaki svojim smislom. Veoma priručno, pomislim, jer je klupa vani baš ono mjesto gdje možeš biti sam. Sam u sebi. Vjerojatno je isto razmišljao i autor prilikom pisanja. Vjerojatno je tako (možda tada nesvjesno), razmišljao još tada, u vremenu, u koje se radnja u pričama vraća. U prošlost se vraća zato da bi sebe razumio u sadašnjosti. Na klupama. Sve vrijeme sluša, vidi svoje misli, kako jure kroz nekakav proces:

 “Ništa,

samo umirujuća tišina oko mene,

i (tek tihi) mrmor kuckanja misli,

koje (poput sićušnih batova starinske pisaće mašine,

pod košćatim prstima starca)

urezuju slova na (nježnom) tkivu papira,

poput bujice nadiru (rušeći sve pred sobom) 

neke ni ne zaustavljajući se dovoljno dugo, 

da bi ostale zamijećene (kamoli zapamćene)

ostavljajući za sobom (trajne) ožiljke, 

(nijeme svjedoke njihovog neminovnog protjecanja)./…“

Baretićeve riječi su uglavnom jednostavne i razumljive. Ne trudi se previše ukrašavati zapise, zbog toga i ostaje razumljiv. Sreća je, pomislim, jer je sadržaj (misaoni procesi) tim bolje višestruk. I upravo to je najvažnije. Sam sadržaj. Samo ponekad, tim više istupajuće, zapiše neku pjesničku ekspresiju, kao na primjer u (ne)verbalna komunikacija XXIV:

“…/Ja, recimo (što ne znam da li bih ti inače priznao),

volim pisati, zapisivati, prepravljati, šarati preko napisanog.

A znaš li zašto?

Ma, naravno da ne znaš. 

Jer osjećam takav (ničim usporedivi) spokoj 

dok osluškujem pucketavi šapat sušenja tinte na papiru.“

Razgovori, skupljeni u pjesničkoj zbirci RAZGOVORI S TOBOM I SAMIM SOBOM, su u osnovi namijenjeni autoru samom, što napiše i on sam, u (ne)verbalna komunikacija XXI. Iako se Aron Baretić  odlučio jedan od puteva k sebi pokazati i čitateljima. Možda s nakanom da bi ga netko slijedio, možda zato što su tekstovi zanimljivi. Takvi putevi samopreispitivanja nisu ništa novog u modernoj (pa i u klasičnoj) psihologiji i sociologiji. Zasigurno je da se radi o izvornom, neposrednom i neusiljenom načinu nesvjesnog promišljanja koje se dogodi samo od sebe, kod samog čitanja teksta. Čitatelju nije potrebno drugo neko se prepustiti toku riječi, malih priča, obogaćenih pjesničkim figurama metafora, komparacija, metonimija, hiperbola, antiteza i paradoksa. Tu i tamo neka ironična izjava još i osvježi već i onako razgiban tok riječi. Ta jednostavnost s kojom rastire zapletenost ljudskog uma, upravo to je vrlina i posebnost te zbirke.

Na kraju mogu reći kako se u razmišljanjima Arona Baretića doista radi o komunikaciji. Ne o vezi sa subjektom van autora, već o pokušaju razumijevanja samog sebe. Upravo to pjesničku zbirku RAZGOVORI S TOBOM I SAMIM SOBOM  izdvaja od dosadašnjih pjesničkih praksa, stavlja je i u sferu djela iz područja psihologije.

Varaždin, 26. 3. 2020.