petak, 9. srpnja 2021.

Siniša Škarica | Planetarni rokerski plamen


Razgovor vodio Nikola Šimić Tonin


Škarica, Siniša, glazbeni pisac, urednik (Šibenik, 22. veljače 1946.)

U rodnom Šibeniku 1965. završava gimnaziju. Kao gimnazijalac s vršnjacima 1962. osniva prvi rock sastav u Dalmaciji, VIS Magneti. Od 1965. član je rock skupine Mi, jedne od najpopularnijih u bivšoj državi skraja 60–ih. 1974. diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Istodobno je član redakcije glazbenog tjednika Pop express (1969./70.), prvog takvog u bivšoj državi u dosluhu s kontrakulturom svog doba; radi kao DJ (Šibenik, 1972); autor je nekoliko skladbi za Miovce (koji prestaju djelovati koncem 1971.).

Godine 1974. zapošljava se kao urednik naklade (publishinga) u zagrebačkom Jugotonu, tada najvećoj i najvažnijoj diskografskoj tvrtki u jugoistočnom dijelu Europe. Javlja se kao glazbeni recenzent u popularnoj emisiji Radio Zagreba Rock fokus (1974.–1980.), piše za glazbene stranice Studija (1974./75.) te uređuje glazbeni prilog Vjesnikova tinejdžerskog tjednika Tina (1975./76.).

Prvi je urednik Jugotonove pop–rock redakcije (1980.). Pod kućnom etiketom uređuje najznačajnija izdanja Novog vala — ocijenjenog najuspješnijim razdobljem domaće rock diskografije. Glavni je i odgovorni urednik Jugotona od 1985. do 1991. pa Jugotonova sljednika Croatia Recordsa od 1991. do 1997. i direktor programa obiju tvrtki (1986.–1995.). Pod okriljem CR – a 1996. utemeljuje etiketu Perfekt Music sa zadaćom sustavnog predstavljanja i vrednovanja hrvatske glazbene baštine (osobito pop provenijencije). Godine 1998. direktor je produkcije pop i rock glazbe Orfeja Hrvatske radio–televizije, a od 1999. do odlaska u mirovinu 2007. pomoćnik je predsjednika Uprave za program u matičnoj tvrtki Croatiji Recordsu.

Svirački se ponovno aktivira obnavljanjem sastava Mi (Šibenski festival šansone, 2001., Šibenski koncert, 2002., zagrebačka Tvornica, 2003., Retrospektiva — 50 godina Omladinskog festivala u Subotici, 2011.). Napisao je niz popratnih bilješki i eseja za brojna diskografska izdanja.

U pripremi mu je treća knjiga Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave (1990. – 2021.), svojevrsna biografija hrvatske diskografije. Bio je predsjednik Hrvatske diskografske udruge (HDU) i Instituta hrvatske glazbene industrije (IHGI, poslije IHG, danas Unison); počasni je član Hrvatske glazbene unije (HGU) i član sekcije glazbenih pisaca Hrvatskog društva skladatelja (HDS).

Nagrade: Višestruki je dobitnik Diskografske nagrade Porin: za najbolja tematsko–povijesna i kompilacijska izdanja (1999.; 2000.; 2001.;

2006.) te za poseban doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji (2002.); Nagrada Josip Andre-is Hrvatskog društva skladatelja za izdanje Kad je rock bio mlad (1956. — 1970), najbolju knjigu s područja glazbene publicistike i muzikologije. Isti projekt dobiva priznanje bosansko – hercegovačkog Davorina za najbolje tematsko – povijesno izdanje u regiji.

Ima li nešto što u uvodu nisam rekao o Vama, a treba reći? 

Bogme, dobro ste to pobrojili. Možda jedino da sam zajedno s Dušanom Vesićem, beogradskom glazbenim kritičarem i rock-publicistom napisao monografiju Bijelo dugme povodom 40 obljetnice osnutka benda. Naravno, Jugotonove godine 1974. – 1984., ja, ostalo Vesić.

Da počnemo odmah po dalmatinski, drito: Naš „najbolji lovac na glazbene talente“, znaju za Vas reći, što Vi o tome možete reći?

Točno ste se izrazili: znaju reći. Kao što znaju reći da sam hodajuća enciklopedija rocka ili diskografski otac novog vala. Ali sve je to samo zgodan način da se započne intervju kao što je ovaj. Dakle bio sam nešto poput Oka Sokolovog u doba kada je diskografija živjela svoje zlatno vinilno doba i moguće još u vrijeme uspona kompaktne ploče. Odavna su ti diskografski formati premašili svoj zenit, a i ja s njima. 

Arsen? Toliko toga Vas veže uz Arsena. Šibenik se odužio Arsenu? 

Da, jako sam vezan s Arsenom, iako smo se relativno kasno upoznali i to ne u Šibeniku. Mišo je bio taj s kojim sam svirao i družio se još sredinom 60-ih kada je on bio na samom početku. Arsena sam sreo u Zagrebu, na poziv, u njegovoj legendarnoj garsonijeri u Barčićevoj, negdje 1969. Otada smo se zaista često susretali, družili, u Jugotonu, u Haulikovoj, na njegovim nastupima, promocijama, na kraju na ispraćaju, na Mirogoju. Šibenik se Kućom umjetnosti Arsen zaista pošteno odužio velikanu. Ali ulicu, ili trg, zaslužuju bez sumnje i Mišo i Vice.

Naša pop glazba našla je svog kroničara u rokeru. Koja bi zjapila praznina u glazbenome svijetu bez Vaših osvrta, kritika, knjiga… Svojevrsno je to Vaše glazbeno poslanje. Ušli ste i u pjesme pjevača na koje ste ukazivali, o kojima ste pisali.

Kada mi se bližila penzija shvatio sam da bi svoj davni poriv za pisanjem trebao artikulirati ne samo bilješkama za izdanja koja sam uređivao a što sam radio već početkom 80-ih s Mattom Collinsom (dakle Karlom Metikošem za one koji ne znaju!) i Crvenim koraljima, već i kroz ozbiljnije forme diskografskih biografskih izdanja za imena poput Ive Robića (još za njegova života) ili prvih hrvatskih i yu-rokera Bijelih strijela (prvi Porin za tematsko-povijesni album, 1995.) te za čitave dekade kao što su boxovi Zvuk 80-ih i Zvuk 60-ih. Kada sam na pragu 2000-ih počeo skupljati razasute snimke koje su svjedočile o početku našeg života s rock 'n' rollom, što je ubrzo pretočeno u šesterostruki box i knjigu Kad je rock bio mlad, postajao sam svjestan, kako kažete, svojevrsnog vlastitog glazbenog poslanja.

Posebne su posebitosti hrvatskih glazbenih sredina. Svaka se bilježi svojom posebitosti. Pa i ovaj prostor, od BiH, Srbije, Makedonije… Otkuda toliki talenti. Što to ima ovo podneblje a drugi nemaju?

Nisam siguran da ovo podneblje ima više talenata nego neka druga, neke druge sredine, druge države. Čini mi se samo da je hrvatski kulturni krug raznovrsniji, ili bi zbog svoje razvedenosti to bilo oportunije nazvati hrvatskom kulturnom kartom: od istarske ljestvice, ličke ojkalice, sjeverozapadnog molskog tonaliteta s elementima pentatonike, slavonskog bećarca i starogradskog akorda, dalmatinske terce, do dinarske re-re  i pjevanja na kvintu u basu. Kad tome pridodate posebnosti folklora bivših republika dobili ste gotovo nezaobilazno jedan zanimljivi kulturno-glazbeni melting pot. Ponekad s upečatljivim opusom kao što su u klasičnoj glazbi to učinili Gotovac ili Baranović, ili u pop glazbi Đelo Jusić, Zdenko Runjić, ili u rocku Bijelo dugme, odnosno Goran Bregović.

Što je i gdje je stalo s Vašom idejom da hrvatska pop kultura dobije svoj muzej?

Iskreno, ne znam. Dok sam bio na čelu Instituta hrvatske glazbene industrije pokrenuo sam tu priču. Ali moj jedini mandat očito nije bio dovoljan. Dalje se IHGI mijenjao u IHG-i, pa Unison…

Kako gledate na zadarsku pop kulturu, klape, istaknute glazbene pojedince? Koga bi ste posebno podcrtali ili njih… kao glazbeni zadarski brend?

Zadar je grad glazbe ne manje od Šibenika, Splita ili Dubrovnika, kada govorimo o Dalmaciji, iako se stječe dojam i pri tom nećete biti u krivu da su u povijesti dalmatinske popularne glazbe Tomislav Ivčić, Đani Maršan, Duško Lokin, Mladen Grdović, osobeni Jelenković, pa Davor Pekota, Riki Sutlović i Forum, jedan Renato Švorinić, Bralić i Intrade u sjeni Arsena, Vice i Miše ili klapa Šibenik i Masline, Runjića, Olivera i Meri, Đela, Trubadura, Tereze ili Ibrice. Na kraju odličan Zadarfest koji je započeo u onim teškim vremenima i uvjetima 1993. nije izdržao, dočim šibenska Dalmatinska šansona jest. To su pitanja za zadarske poslenike kulture. Inače, Tomislav Ivčić definitivno ostaje kao bard dalmatinske pučke pjesme bez koje bi teško bilo zamisliti pjesmaricu hrvatske popularne glazbe, Đani Maršan kao dobar kantautor i vrhunski pjevač, Duško Lokin kao zlatni glas hrvatske estrade a jedinstveni Mladen Grdović kao njezin enfant terrible.

Pisali ste i o BiH glazbenoj sceni, i o tome kako su se raspadom bivše zajedničke države opredjeljivali pojedini pjevači, jedni za Zagreb, drugi za Beograd, što je po Vama kod tog opredjeljivanja odigralo presudnu ulogu?

Ma zapravo to nije teško odgonetnuti. Autori i pjevači pop provenijencije još od Sabahudina Kurta - predstavljao je Jugoslaviju na Eurosongu 1964. - listom su snimali za zagrebački Jugoton: Kemal Monteno, Indexi, Bijelo dugme, Zdravko Čolić, Teška industrija, Cod, Neda Ukraden; od 80-ih i Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Valentino, Hari Mata Hari i drugi. No zanimljivo je i veći broj imena narodne glazbe, pogotovo njezinih senatora i onih što su njegovali sevdalinku kao što su bili Himzo Polovina, Safet Isović, Nada Mamula, Beba Selimović, pa Meho Puzić te kasnije Nada Obrić, Milena Plavšić, Šerif Konjević, Halid Bešlić, Nazif Gljiva i Duško Kuliš snimali su uglavnom za Jugoton.

Netko je jednom rekao, parafraziram, malo je  … Bregović da g…. zakotrlja niz brdo i ono bi postalo hit. Koje je Vaše mišljenje o glazbeniku Goranu Bregoviću?

Goran Bregović je bio u početku talentirani autor, dobar gitarist, koji je prije nego je postao to što jest puno toga prosvirao i preslušao, ne samo u rocku. A onda je postao jedan od rock velikana. Ne možete biti vrhunski u bilo kojoj grani umjetnosti a da ste bez korijena. Dar je naravno nešto s čime se rodite i bez čega ne ide, ali da biste pisali dobre knjige, pjesme, morali ste puno toga pročitati, pa ispuniti bjelinu vlastitog papira; da biste bili slikar puno toga vidjeti, slikati, crtati, preslikati; dobar skladatelj morao je zaista puni toga preslušati, snimiti, i svi oni, jednako tako, puno toga baciti u koš. Dugim riječima u svakom velikom autoru čuje se, čita ili vidi dobar znalac svoje umjetnosti, svojevrsni kompilator. A Bregović je bez sumnje veliki autor. I on je naravno vješt kompilator, ali imati viziju svoje glazbe, prenositi nešto u vlastiti kontekst, čak i citirati, ne znači i plagirati. To je i odgovor nekima, a ima ih, koji mu prigovaraju kopiranje, plagiranje.

Kad pitam o Bregoviću ne mogu isto ne pitati o Huljiću. Koje su sličnost a koje razlike između njih dvojice?

Za Huljića se zapravo može reći isto. Bogomdani talent s glazbom koja se roji u njegovim ušima, u glavi. Da, Tonči je tražio pomoć stihotvoraca od Marine Tucaković i Nene Ninčevića do vlastite supruge. Nije se opterećivao s rimama. Što, znamo, Bregović jest, unatoč malih posudbi od pokojnog Duška Trifunovića. Obojica su napravili karijere u inozemstvu. Moglo bi se reći da je Goran bio putokaz Tonču i on to ne krije. Ali rukopisom su svaki na svojem crtovlju. Tonči prije svega skladatelj, a Goran autor.

Zadivljuje vitalnost i glazbeno trajanje Željka Bebeka?

Apsolutno. Veliki pjevač. Bijelo dugme s Bebekom najbolje je Dugme.

Kada bi ste radili odabir deset najvećih hrvatskih pjevača, koji bi to po Vama bili?

Takvu top-listu nikad ne bih napravio. Pjevači su više od ikoga narcisi. Ne bi mi oprostili redoslijed, a još manje izostanak.

A pjevačice?

Odgovor je isti, ali jednu ću sada spomenuti jer sam o njoj napisao knjigu. Riječ je naravno o Gabi Novak. Knjiga o Gabi je njezina muzička biografija, dakle ne doslovno i ona životna. No, njezina muzička biografija je na neki način i naša, zato podnaslov glasi, netko će reći pomalo pretenciozno, soundtrack naših života. No, nitko na ovim prostorima ne traje tako dugo i od samog početka; s kraja 1950-ih prepoznata otprve kroz antologijski hrvatski i jugoslavenski film H-8 i njezin Sretan put, prvi nastup i smjesta pobjedu s Ljubav ili šala na Zagrebu 59 te cameo ulogu u prvom i rijetkom jugoslavenskom glazbenom, koloriranom filmu iz 1960., kultnom Ljubav i moda. I tako sve do danas do prošlogodišnje još jedne nominacije za Porin i nedavnog nastupa na Prisavlju u koncertu za glazbenu školu i Petrinji. Uvijek moderna i naša. Kažem: soundtrack naših života.

Na čemu trenutno radite?

Uz promocije za Knjigu o Gabi, koje zbog korone kasne punih šest mjeseci - sada slijede zagrebačka, korčulanska, šibenska - završavam treću, zaključnu knjigu Tvornice glazbe. Kada bude objavljena, nadam se ove jeseni, ispunit ću ono što sam si sam sebi zadao. Konačno, osjećat ću se slobodnim i spremnim za neke nove izazove.

Moj Prijatelj Branimir Čakić imao je želju postaviti Vam ova tri pitanja:

Raduje li vas povratak vinila u modu na globalnoj razini i vjerujete li da bi albumi opet mogli postati mjerilo umjetničke vrijednosti kao u doba prije MTV-ja. Ni za vinile nitko nije očekivao revival. U Engleskoj su se čak i audio kasete vratile u trend.

Raduje me povratak vinila, ali na žalost mislim da je taj revival prvenstveno vezan uz generacije koje pamte njegovo zlatni doba: 70-e, 80-e. Nisam siguran da netko poput mojih unuka, dakle današnjih tinejdžera, ima koncentraciju i strpljenje preslušavati nešto što je kako Brane kaže mjerilo umjetničke vrijednosti. Stoga bojim se da će revival rasti samo do određene granice. Milenijalci, Generacija Z i Alpha klinci otkrili su nove formate skidanja i slušanja glazbe: jednostavne, mobilne. Oni sve nalaze su u svojim pametnim spravicama.


Novi val navodi se kao posljednje i najbolje razdoblje u povijesti domaće glazbe. Očekujete li kakav val na domaćoj mainstream sceni koji će spriječiti daljnje urušavanje standarda?


Ne bih govorio u konkluzijama. I usporedbe nisu baš najprikladnije. Domaća glazba 80-ih podrazumijevala je glazbenu plimu iz svih dijelova bivše države koja je narasla do novoga vala iliti novoga talasa. Teško da danas možemo bilo što uspoređivati s time makoliko se držali one da glazba ne poznaje granice, a ne vidim kako bi to bilo i ubuduće. Urušavanje standarda je prilično relativan sud. Već generacije koje su rokerski sazrijevale krajem 60-ih početkom 70-ih mogle su o novom valu gledajući sviračke domete govoriti prilično s visine, a o generacijama iz 50-ih poput Robićeve, Fikine ili Đimijeve rock scena en generale bila je izvođački upitna. Ali novi val je definitivno donio inteligentniju, relevantniju glazbu u kojoj je riječ konačno bila artikulirana kao familijaran jezik onih kojima je upućena, koji su je intenzivno doživljavali i vjerovali joj. Korni grupa, Time, Indexi tražili su tekstove s poetskim rimama, ozbiljnim metaforama (kad to nije bila Trla baba lan ili Ja i moj miš sviramo jazz) u najboljem slučaju pokušavajući Britvića, ili drugim riječima nešto što je bilo dobar šlager ili festivalski standard, uskladiti sa svojim prog-rock izričajem. Naravno, nije ti baš najbolje funkcioniralo kao što to u pravilu nije ni u slučajevima svjetskog prog-rock-simfo koncepta. De facto Bregović je bio prvi koji je koristeći folklornu liriku i dosjetku pogodio u samo srce tinejdžerske populacije konačno dajući priliku i domaćim spektatorima da o rocku razglabaju s pozicija istinskog fenomena. Sve ono prije bili je u ravni više-manje uspjelog priključka planetarnom rokerskom plemenu. Bregovićev jezik na granici suburbije kakav je i profil čitave države rasle na seobi sela u grad, bio je prihvatljiv rokerskom, uličnom kontekstu pa i onda kada je napisao neke intimističke, refleksivne stihove. I to je bio jedan od ključnih razloga masovnog uspjeha njegova rocka. 


Prema umjetničkom učinku, smatrate li da su već 80-e donijele značajan pad kvalitete u odnosu na 70-e i 60-e?

Mislim da sam odgovor dao u prethodnom pitanju.


Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

To je ono nešto o čemu ćemo kad Tvornica glazbe sklopi svoju posljednju stranicu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.