ponedjeljak, 19. srpnja 2021.

Kitana Žižić | Nemoralna odluka moralnog


U Splitu imam svoju plažu. Plažu koju sam “prisvojila” spontano bez puno razmišljanja i kategoriziranja. 

Prije dva ljeta neposredno pred ulazak u morsko osvježenje, na stijenama koje je okružuju s  lijeve strane, opazih kupačicu u zrelim godinama. Sjedila je na glatkoj stijeni visoko uzdignuvši glavu. Sama. 

Na hvarskoj šetnici prema Bakarića vili na identičan način izlagala se sunčevim zrakama infišôna lipotȉca. Zategnutost kože osiguravala je divnu bakrenu put bez izdajničkih bijelih crta na mjestima bora.

Ta slika iz prošlih ljeta na nimalo sličnom mjestu nametnula se bez ikakvog razloga i poveznice. Jer ova žena je ostavljala dojam skromne i pristojne osobe. Kad sam shvatila da je poznajem bez dugog zagrijavanja mȍžjona, vidjela sam i ostalo. Na lijepom licu nekakva tragičnost duboko je utisnula pečat tuge. 

Nakon što se godinama nisam sjetila njoj bliske a meni drage osobe, odjednom je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam mnogo bitnog o njoj, bitno za nečiji život. Ona o meni ništa.

I rastužila sam se ponovno kao petnaestak godina ranije kad sam slučajno saznala novosti o njenom suprugu. Pred očima mi se živo ukazao dragi kolega iz prve tvrtke u kojoj sam radila, ako zanemarim onih mjesec dana u Zajednici općina Bjelovar. 

Došla sam mlada i nadobudna u novu radnu sredinu, ispunjena idealima i velikim očekivanjima, dok je on već imao iza sebe respektabilan staž u obavljanju poslova iz ekonomske domene. Završio je Ekonomski fakultet kao i ja, ali znam da to nije bio presudni faktor koji nas je povezao na način da me učas prigrlio kao najdražu kolegicu. 

Da nas razlika u godinama nije zadržavala na pristojnoj udaljenosti, da je bila svedena barem na prihvatljivi jednoznamenkasti broj, ne znam kako bi se nastavilo naše druženje. Bio mi je izuzetno blizak po stavovima, fin, šarmantan, pametan, a osjećaj bliskosti ni on nije uspijevao sakriti. Nije bilo radnog jutra da nisam poželjela podijeliti s njim neku dilemu, problem, viđenje zanimljive teme na nama svojstven način.

Često me prevozio doma, ali bili smo sami tek prvi dio puta do zgrade Općinskog suda u Splitu, gdje ga je čekala supruga. Zgodna žena, samo malo suzdržana. Vjerovala sam da se vole i da vode dobar zajednički život. Osjećaj da za mene gaji snažne emocije nije me zbunjivao ni dovodio u dilemu oko njihovog braka. Kad bih čitala o mogućnosti istovremenog voljenja dvije žene i/ili dva muškarca, doživljavala sam to posve mogućim. Čak i prirodnim uz malu nadopunu s moje točke gledišta: s jednom/jednim možeš imati kompletnu ljubavnu vezu a s drugom/drugim samo platonsku aferu.

Je li to veća prevara od paralelne seksualne veze? Složila bih se da jest. Ali teško je spriječiti provalu emocija kad naiđeš na nekog posebno bliskog.

Vrijeme je prolazilo a naši razgovori bivali sve intimniji, iskreniji, dublji. Povjeravali smo se bez zadrške.

Onda jednog dana na povratku s posla otvorio mi se kao nikad dotada. Kao da me grom pogodio!... A na nebu ni oblačka, plavetni beskraj…

„Znaš, nisam bio zaljubljen u svoju ženu ni kada smo se uzeli. Hodali smo neko vrijeme, bila mi je i privlačna i draga, ali odmicanjem vremena sve sam se više propitkivao o onome što osjećam. Znao sam da nije ona prava s kojom želim podijeliti život.“

„Zašto se onda niste razišli? Mnogi tek kasnije shvate da nisu izabrali pravu/pravog. Neki se pak uskomešaju pred sam ulazak u brak pa ih drugi tješe da je to normalno. Normalan da je strah od počinjanja života s voljenom osobom? Moš' mislit'! Ne znam…Ali ako si tako osjećao, što te nagnalo na prosidbu? Dijete?“

„Ne, nije bila trudna. Samo me puno voljela i nisam imao srca uništiti joj snove. A i znao sam da je dobra žena. Mislio sam s vremenom kako ćemo se pronaći, odnosno da će probuditi ljubav u meni svojom nježnošću i toplinom.“

Tajna me ta uznemirila. Bilo mi je žao i njega i nje. Progonila me misao koja se došuljala iz „Doba nevinosti“, predivnog filma koji pogađa pravo u srce sve romantičare zanesene idejom o velikoj ljubavi, onoj sudbinskoj. Iz sebičnosti mlade, nevine i ludo zaljubljene u supruga, i ovoj velikoj filmskoj ljubavi mogli smo samo „staviti soli na rep“. Dvoje ljubavnika osuđeno je na odustajanje od snova i željenog života.

Pitala sam se je li žena mog kolege prije zavjetovanja na vjernost i odanost, znala da je On ne voli? Ako je znala kako je očekivala biti sretna? Ni ona ni on to nisu mogli biti…..

Pitanje moralnosti budućih supružnika totalno me izblesiralo. Jezičak na mojoj vagi bio je neodlučan. Ne znam s kim se prepirao, ili su ga utezi zbunjivali, ali ni jedna strana nikako da prevagne. Neriješeno! 

Kad je njihov sin postao vrhunski sportaš i zaslužio mjesto među perjanicama na Zapadnoj obali grada, djevojke su se lijepile za njega. Prije ženidbe otac nije zračio srećom. Nisam se usudila otvarati stare rane, sluteći da ga obuzima zebnja, koja ga je u novim okolnostima zebla jače. „Kad su djeca u pitanju, moral postaje varljiva kategorija.“1 

Ako je nekad davno otac svjesno pokopao svoje snove, sinu je želio sreću najveću. Međutim, svojim odgojem i primjerom roditelji su mu prenijeli i poimanje morala na njihov način. Zaboravivši da se ljudima često ponavlja povijest koju ne zaslužuju.

Godine su se kotrljale a da ga nisam nikada više srela. Tvrtka u kojoj smo radili propala je neslavno, razbila se o valove nakaradne privatizacije na mnogo malih d.o.o.-a, obrta, projektnih i konstrukcijskih biroa. Zgrada je preuređena u Kerumov Supermarket, u koji mnogi bivši zaposlenici nisu kročili nogom. Tuga ih je sprečavala. 

Tek slučajan susret s njegovom sobnom kolegicom donio mi je vijesti o njemu. Sin mu se razveo, to me nije iznenadilo. Ni to nije bio brak iz ljubavi.  

On se propio i propao. To me iznenadilo i pokosilo. On koji nikada nije pio. Predan obiteljski čovjek potražio je utjehu gdje je neće naći… 

Drugi neočekivani susret s istom kolegicom donio mi je vijest o njegovoj preranoj smrti.

„Jedan lažan život u paru i onda cijeli jedan nedogođen bolji život koji se zapravo događa neprestano u svojoj neostvarenoj prisutnosti.“2

Kad dopre i do mozga, jer srce je davno svoje reklo, srce stane, tijelo se preda ništavilu… 


1,2  Iz knjige „Pedeset cigareta za Elenu“ Marine Vujčić 


Infišôna lipotȉca       -        umišljena ljepotica (infišana u se)   

Mȍžjoni                   -         mozak, možđani

  


 


 



        


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.